NEKO vrijeme činilo se da su prijatelji. Ruski predsjednik Vladimir Putin, bivši KGB-ov špijun, uspio je odmetnuti jednog od NATO-ovih najnezgodnijih članova, turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana. Činilo se da su njih dvojica stalno u vezi, Turska je nakon kupnje ruskog protuzračnog sustava za obranu S-400 izbačena iz američkog programa F-35, a Ankara je odjednom izgledala bliže Moskvi nego savezu sa sjedištem u Bruxellesu. Međutim, i to se promijenilo, piše CNN.

Nakon sukoba u Siriji, potpore suparničkih stranama u Libiji i općenito naglaska na kapitaliziranju američkog povlačenja iz regije, Erdogan i Putin više nisu bliski. Zapravo, tijekom eskalirajućeg sukoba između Armenije i Azerbajdžana oko područja Nagorno-Karabaha, Erdogan je Putina stavio u najsloženiju poziciju posljednjih godina.

Potpuna potpora Turske azerbajdžanskoj kampanji i vrlo vjerojatno njeno omogućavanje sirijskim plaćenicima da se stave na azerbajdžansku stranu, što Ankara službeno negira, dovelo je Baku do brzog i brutalnog napredovanja. Armenija je predložila oživljavanje starog formata pregovora, prizivala američku potporu i obećavala da će se nastaviti boriti.

No čini se da Armenija gubi tlo pod nogama. I dok bombardiranje stiže do civilnih područja sve većom učestalošću i dubinom s obje strane, u Moskvi vlada zaglušujuća tišina. Regionalni posrednik, koji graniči s Azerbajdžanom, ali ima formalni sigurnosni savez s Armenijom, upotrijebio je diplomaciju zahtijevajući da oružje utihne, ali je do sada gledao kako se ovo kaotično poglavlje u njegovom vlastitom dvorištu odvija bez njegova vidljivog utjecaja.

Ovaj tjedan Moskva je na potezu. Izgleda da Armenija nema tehničke mogućnosti parirati dronovima i tempu azerbajdžanske ofenzive, nego umjesto toga širi sukob, tvrdi Azerbajdžan, bombardiranjem gradova. Ovo je trenutak u kojem bi Kremlj tradicionalno prijetio, nagovarao ili bombama nagnao da se sve vrati u nekadašnji poredak, podsjećajući susjede tko je bio gazda tijekom desetljeća sovjetske vlasti. Ali to se nije dogodilo i nije jasno zašto.

Putin je tijekom vikenda razgovarao sa svojim vijećem sigurnosti, a do podneva u ponedjeljak web stranica Kremlja objavila je njegov razgovor o tom pitanju, među ostalima s predsjednikom Tadžikistana, koji teško da je u središtu regionalnog požara. 

Postoji argument da je armenski premijer Nikol Pašinjan, koji je na vlast došao Baršunastom revolucijom 2018. godine, zahtijevajući reforme u zapadnom stilu, upravo onakav saveznik kakve Moskva ne voli. Pašinjan se oprezno približavao Europskoj uniji, istovremeno balansirajući duboke gospodarske veze s Rusijom. Dakle, ostavljajući lidera u Jerevanu da se znoji ili čak da izgubi, mogla bi biti kazna za njegovu politiku.

Prisjetimo se, Rusija je okupirala ukrajinski poluotok Krim nakon što je Ukrajina 2014. godine otišla predaleko u prijateljstvu s Bruxellesom.

No tu poruku o cijeni neadekvatne vjernosti Rusiji Armenija je možda već čula. Glasnija je regionalna poruka da turski saveznik očito pobjeđuje. Za Rusiju je to rizična računica, jer nacija koja se, doduše vrlo sporo, kreće prema EU mogla bi iz krize izaći kritičnija prema dugoročnom savezniku Rusiji, koja ju je ostavila u nevolji, nego prema proeuropskom premijeru.

Postoji i još jedan argument da Nagorno-Karabah, nastavlja CNN, planinsko područje koje se nalazi unutar azerbajdžanskih granica i predstavlja zbunjujuću anomaliju na karti, jednostavno nema dovoljnu stratešku važnost za Moskvu da bi se zasad potrudila trošiti svoj vojni i politički kapital. Ipak, Armenija je dugoročna domena Kremlja, što se u kolovozu osnažilo prodajom još više oružja po sniženoj cijeni članici ruske Organizacije ugovora o kolektivnoj sigurnosti (CSTO), unatoč bijesu bogatijeg Azerbajdžana.

CSTO bi ovaj tjedan trebala održati vježbe u Bjelorusiji, pod nazivom Neuništivo bratstvo, ali Armenija je u ponedjeljak najavila da će se povući, navodeći pritisak sukoba kao razlog. Armenija očito nije ispala s Putinova sigurnosnog radara. Pašinjan je tijekom krize nekoliko puta telefonski razgovarao s Putinom.

Na zapadu postoji laskava tendencija da se sve oko Putina događa po njegovom dizajnu. Konvencionalni narativ kaže da će stručnjak za džudo iz Kremlja nadmudriti svoje neprijatelje s većom fleksibilnošću, manje otpora i ravnoteže i trajnijim geopolitičkim perspektivama nego demokracije koje se tome protive. Smatra se da će Putin odlučnom akcijom riješiti krizu, dok će SAD i Europa jednostavno izraziti svoju zabrinutost na najsnažniji mogući način.

Ipak, Kremlj u posljednje vrijeme dosta intervenira. Moskva trenutačno ima postrojbe u Ukrajini, Siriji i Libiji. Morala je također poslati hitnu potporu napadnutom bjeloruskom diktatoru Aleksandru Lukašenku, a opseg i format intervencije nisu poznati. To su četiri krize, koje su sve itekako žive. Ima li Kremlj resursa i želuca za petu krizu?

Uvođenje ruske vojne moći u sukob oko Nagorno-Karabaha ne bi bilo jednostavno. Rusija ima baze u Jerevanu i Gjumriju, ali morala bi zrakom dopremiti ljude i materijal ili zamoliti Gruziju da dopusti prijevoz kopnom. I za to je kasno. Azerbajdžanci imaju tehničku i stratešku prednost, iako Ankara poriče izravno francusku optužbu da je to posljedica njenog dovođenja sirijskih plaćenika, ističe CNN.

Putinu ni kod kuće situacija nije sasvim ugodna. Ankete pokazuju da se oporavio od pandemije i domaćeg političkog nezadovoljstva, ali rusko gospodarstvo i dalje je u problemima. Njemačka ga je optužila za trovanje svog suparnika. Prosvjeda ima u izobilju, a Bjelorusija je daleko od stabilnosti. Možda sada nije vrijeme za još jednu vojnu avanturu bez kraja?

Čak i kad bi se to dogodilo, bilo bi to iznenađenje, kao i izostanak Sjedinjenih Američkih Država. Prva reakcija Washingtona na okršaje u Nagorno-Karabahu bila je poziv zamjenika državnog tajnika Stephena Bieguna obojici ministara vanjskih poslova.

Prošli tjedan državni tajnik Mike Pompeo pojačao je osjećaj američke ravnodušnosti kad je Fox Newsu rekao: "Ne želimo internacionalizaciju ovoga. Mislim da bi svi drugi trebali ostati po strani. Pozivamo na prekid vatre."

U osnovi, SAD nije zainteresiran. Bilo bi izvanredno po tursku poziciju u regiji kad bi Rusija i dalje ostala nezainteresirana, zaključuje CNN.