JESU li desničarski ispadi u Hrvatskoj postali "novo normalno" ili je to samo neko prolazno stanje? Tko snosi krivicu i što treba poduzeti? O tome je Deutsche Welle razgovarao s dvojicom analitičara.

Ozbiljan val raznovrsnih etnodesničarskih ispada zahvatio je Hrvatsku ovog ljeta te svakako postao i predmet intenzivne diskusije u javnom prostoru, od medijskih komentatora do vrha političke vlasti.

Odjeci se već danima mogu pratiti i u inozemnim medijima – od Europske unije do SAD-a. Reakcija s opozicijskog krila u RH pritom uglavnom izostaje, ali vidno je zato eksponirana ljevica ili lijevi centar u kulturnom miljeu. Primjer toga je otkazivanje jednog alternativnog festivala u Benkovcu prošli vikend, nakon fizičkog nasrtaja predstavnika lokalnih hrvatskih ratnih veterana na organizatore. Nešto vrlo slično pritom sada prijeti i festivalu Fališ u Šibeniku, a ne treba zaboraviti ni progon književnika Miljenka Jergovića prijetećim grafitima na njegovoj kući i drugdje po Zagrebu.

Sve je navodno počelo još s megakoncertom desničarske zvijezde Marka Perkovića Thompsona u Zagrebu početkom srpnja, kao što mnogi tvrde. No treba napomenuti da je tome prethodio niz institucionalno-političkih momenata u kojima su najviši akteri zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti, pa i npr. Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te Matice hrvatske, godinama iskazivali blagonaklonost naslijeđu fašističke Nezavisne Države Hrvatske iz Drugog svjetskog rata.

Ideologizacija tako ipak nije započela s nogometno-navijačkih tribina. U vidu se mora imati još i obrazovni sustav koji je odavno poznat po lošoj edukaciji mladih o onodobnim događanjima.

Skupa marginalizacija Srba

Postaje li sadašnje stanje, međutim, nekakvo hrvatsko "novo normalno" ili je posrijedi prolazna, takoreći sezonska devijacija? O (ne)izvjesnoj perspektivi hrvatskog društva u suočavanju s tim iskušenjem porazgovarali smo s dvojicom analitičara koji već duže prate opisani proces.

"Ključni uzroci ove runde tog previranja", rekao je politolog Davor Gjenero, "mogu se locirati npr. u ozbiljno pogrešnom koraku vladajućih prošle godine, kad je pod svaku cijenu forsirana nova parlamentarna većina. To je pak značilo marginalizaciju predstavnika Srba, najveće manjinske zajednice u RH, koji su prethodno bili uz HDZ na vlasti."

"Sad je jasno da je taj odnos bio dobar ne samo za manjinsku zajednicu, nego prije svega za političku stabilnost nacionalne većine. Pritom je u pravu Boris Milošević, potpredsjednik Vlade RH iz tog razdoblja, kad veli da je taj problem narastao nakon ulaska Hrvatske u EU, s idejom da više 'ne treba paziti' na pristojnost i političku korektnost. Sad sve postaje kudikamo opasnije. Čini mi se da su to uvidjeli i centristi iz HDZ-a, suočeni s nekom vrstom kontraofenzive posljednjih tjedana. Govori se i o razmišljanju premijera Andreja Plenkovića o rekonstrukciji vlade u smjeru prošlog sastava", izjavio je Gjenero za DW.

Srljanje u revidiranu prošlost

On tako smatra da je posrijedi proces koji se još uvijek može relativno brzo preokrenuti ili kanalizirati te da bi aktualna euforija hrvatske etnodesnice mogla splasnuti već najesen. No posve drukčije, u smislu doglednih mogućnosti, tu problematiku vidi filozof Boris Buden, trenutno s adresom u Austriji.

Na danas (ponovno) popularan poklič "ajmo, ajmo, ustaše!", što on nalazi indikativnim, Buden odgovara pitanjem: "A kamo? U budućnost sigurno ne. Hrvatska nacija nema budućnosti. Izumrijet će do kraja ovog stoljeća. Generacija koja danas arlauče ovaj slogan, među zadnjima je. Znaju sve što je bilo, ali za njih više nitko neće znati."

Ovaj teoretičar objašnjava zatim da je takvoj vrsti javnosti prošlost sve što im je preostalo, jedina dimenzija u kojoj još mogu slobodno i suvereno oblikovati svoj život. Sve ostalo je po njemu u tuđim rukama: pitanje rata i mira, socijalne pravde i materijalnog blagostanja, prijetnja klimatske katastrofe i nuklearnog samouništenja.

"O svemu tome ni njih, ni njihovu naciju nitko više ništa ne pita. Ali zato je tu bolja prošlost. Tko to kaže, tko to laže da su ustaše izgubile Drugi svjetski rat? Povijest nikada nije bila hrpa objektivnih činjenica, nego stvarnost našeg aktualnog odnosa prema njoj. To je očigledno", ukazuje Buden.

Ustašluk kao nestašluk

Stoga on primjećuje da novodobnim ustašama nisu potrebni ni Jugoslavija niti komunisti da bi potonje svakoga dana, u svakom pogledu, sve više pobjeđivali. "I to s lakoćom, kao kućni ljubimci vlasti, njezini mili pet black boysi koje ona pazi i mazi i čiji je ustašluk za nju samo benigni nestašluk. A tu je i moćno civilno društvo. Ne samo pocrnjela veteranska klijentela, nego i Hrvatska katolička crkva, realno egzistirajući dokaz konačnog trijumfa materijalističkog ateizma. Što će im Bog kad imaju Antu Pavelića, što će im sublimna istina vjere kad imaju nekretnine", postavlja za kraj pitanje ovaj naš sugovornik.

"Ni državom, ni školom se nisu zasitili, pa sad osvajaju ulice i stadione, koncerte i festivale, seks i rock 'n' roll. Uzvišeni kao dronovi nad Thompsonom. Svugdje ih je, osim u vjeri. Naposljetku, što je 'ajmo, ajmo ustaše!', ako ne sažeti poučak 30 godina duhovne obnove u Hrvata", zaključuje Boris Buden.

Ostatak ljeta ponudit će dodatne odgovore na ovdje istaknuta pitanja. Već i navedeni predstojeći tradicionalni šibenski ljevičarski festival bit će pouzdan indikator daljnjeg kretanja političkih odnosa u RH.