NALAZIŠTE u bazenu San Juan na sjeverozapadu Novog Meksika pruža rijedak uvid u posljednje dane dinosaura, otkrivajući ekosustav ispunjen raznolikom populacijom neposredno prije njihova nestanka sa Zemlje, piše CNN.

Paleontolozi su dugo raspravljali o tome jesu li dinosauri naglo izumrli kada je asteroid širok 10 kilometara udario u meksički poluotok Yucatán prije 66 milijuna godina ili su već bili u postupnom opadanju. Odgovor na to pitanje ovisi o pronalasku fosila iz točno datiranog razdoblja neposredno prije katastrofe, što je iznimno rijetko.

Dosadašnja su se istraživanja uglavnom oslanjala na dobro proučene formacije Hell Creek i Fort Union u Montani, Wyomingu i Dakotama. Iako su tamo pronađeni dokazi o vrstama poput Triceratopsa, potpuni nedostatak dinosaura dugog vrata naveo je znanstvenike na pomisao da su te vrste već nestale.

Međutim, novo istraživanje datira stijene na lokalitetu Naashoibito u Novom Meksiku u isto razdoblje kao i formaciju Hell Creek. Među tamošnjim dinosaurima bio je i Alamosaurus, jedan od najvećih dugovratih dinosaura koji su ikada živjeli, navodi se u studiji objavljenoj u časopisu Science.

"Ono što naše novo istraživanje pokazuje jest da dinosauri nisu bili na putu prema masovnom izumiranju", rekao je u izjavi glavni autor studije Andrew Flynn. "Bili su sjajni, napredovali su, i čini se da ih je udar asteroida uništio. Ovo proturječi dugogodišnjoj ideji da je postojao dugoročni pad raznolikosti dinosaura koji je vodio do masovnog izumiranja"

Razbijanje vremenskog koda stijena

Iako su fosili u bazenu San Juan prvi put pronađeni još u 19. stoljeću, datiranje slojeva stijena bilo je iznimno komplicirano. Lokalitet Naashoibito erozija je ogolila od pravilnih slojeva stijena, što je otežavalo određivanje njihove starosti.

Istraživački tim, koji je s radom započeo 2011., proveo je godine prikupljajući uzorke i mjereći slojeve. Jedna od metoda bila je usporedba uzoraka s magnetskim poljem Zemlje, koje povremeno mijenja smjer. "Masovno izumiranje na kraju krede, srećom po nas, dogodilo se tijekom relativno kratkog razdoblja obrnute polarnosti, što znatno olakšava reći s čime se naši podaci koreliraju", objasnio je Flynn. Tim je također koristio radiometrijsko datiranje, mjereći raspad elemenata u zrncima pijeska.

Rezultati su pokazali da fosili dinosaura potječu iz vremenskog okvira od 380.000 godina koji je prethodio masovnom izumiranju, dok su se sisavci pojavili oko 350.000 godina nakon tog događaja.

Regije raznolikih dinosaura

Nova studija oslikava dvije vrlo različite zajednice dinosaura podijeljene između sjevernih i južnih regija tadašnjeg kontinenta. Obje su regije dijelile vrste poput Tyrannosaurus rexa i Torosaurusa, no postojale su ključne razlike. Na sjeveru nije bilo divovskih sauropoda, ali su oni cvjetali na jugu, uključujući Alamosaurusa, koji je dosezao 30 metara duljine i težio preko 30 tona.

"Mogu zamisliti scenu, jedne minute je dinosaur veličine mlaznog aviona tresao tlo dok je hodao, sljedeće minute cijela se Zemlja tresla energijom oslobođenom udarom asteroida", rekao je koautor studije Steve Brusatte. Razlog za ove razlike vjerojatno leži u klimi: jug je bio poput tople i vlažne tropske šume, dok je sjever bio hladnija obalna ravnica.

Iako neki znanstvenici, poput Michaela Bentona, upozoravaju da je ovo samo jedno nalazište te da dokazi o općem padu i dalje postoje, drugi, poput Darle Zelenitsky, vjeruju da bi nova otkrića mogla promijeniti način na koji se gleda na posljednje dane dinosaura. Brusatte zaključuje kako priča o izumiranju nosi lekciju primjenjivu i danas: "Iznenadne klimatske i ekološke promjene mogu zateći životinje i ekosustave nespremne i mogu poraziti čak i najjače i najpoznatije vrste."