Foto: Bernard Čović / Cropix

U STUDENOME 1996. Zrinka Vrabec s pompozne uzvisine balkona Kluba arhitekata trijumfalno je promatrala kako sto tisuća ljudi spašava njezin radio iz ralja zlog Ivića Pašalića.

Ovoga siječnja, petnaest godina kasnije, Zrinka Vrabec Mojzeš sa sigurne uzvisine (i uzvišenosti) Pantovčaka promatra kako se zbog njezine ostavštine gasi Radio 101.

Neki bi rekli da je revolucija opet pojela svoju djecu. No, u slučaju gašenja Radija 101 istina je malo drugačija. Ovdje su djeca pojela revoluciju. Doslovno.

Početak kraja

Jer početak kraja zagrebačke Stojedinice krenuo je baš tog 21. studenog 1996. godine kad je po prvi i vjerojatno zadnji puta na ulicu izašlo sto tisuća hrvatskih građana. Ne da bi spasili svoj radio, već kako bi se pobunili protiv Tuđmanova režima.

Prosvjed je tada vodio šef HHO-a Ivan Zvonimir Čičak, a popularni radio htio je preuzeti novinski tajkun Ninoslav Pavić u režiji Ivića Pašalića. Glavna urednica trebala je biti Tanja Torbarina. U tom društvu Zrinki Vrabec doista nije bilo teško podići spomenik samoj sebi, kao i radiju kojim je od tada drmala. I kojeg je zajedno s kolegama na kraju i uništila.

Spomenik je šaptom pao

Kad se ruše spomenici obično treskom padaju. Stojedinica se, međutim, urušila u mukloj tišini. Nešto kao Feral koji nije nestao uz prasak, već je svoj kraj dočekao u neslavnom preživljavanju od novčane pomoći Nine Pavića i Ive Sanadera. Nije to bila slavna smrt, već posljedica duge i teške bolesti.

Zrinka Vrabec svoj spomenik na vrijeme je pospremila na Pantovčak. Na sigurnu predsjedničku uzvisinu. Dovoljno daleko od svega što se dogodilo nakon njezina upravljanja radijom. Koliko god je prije petnaest godina grmila na Trgu i u Mokrištima Dijane Čuljak (da, i ona je još aktualna), toliko danas upadljivo šuti. Kako je i red, na karminama se obično šuti.

Ispala je tipična hrvatska priča

Priča o Stojedinici nikad nije bila priča o jednoj lokalnoj radijskoj stanici, već o o jedinom proplamsaju društvenog bunta u Hrvata. A danas je to tipična hrvatska priča: o kriminalu i korupciji, o neodgovornosti i muteži, o šovinizmu, rasizmu, nacionalizmu i nepotizmu. O svemu onome protiv čega se Stojedinica navodno borila, a što je godinama sustavno provodila.

Oni koji su tog studenog držali svijeću za demokraciju, brzo su shvatili da su zapravo "držali svijeću" revolucionarima koji su na radio preslikali hrvatsko društvo u cjelini. Od poslovanja do programa.

Pustiti suzu za ideale

I ako treba za ičime plakati, onda treba plakati za onim - jednim i jedinim - upropaštenim trenutkom kad je Hrvatska pokazala da je društvo.

Umjesto da je tog 21. studenog 1996. godine zasađena klica društvenog otpora, zasađena je tek klica društvenog cinizma. Jer, Čičak je i dalje šef HHO-a, Dijana Čuljak i dalje je vedeta javne televizije, Nino Pavić i dalje ortači s režimom, a Zrinka Vrabec Mojzeš dočepala se Ureda predsjednika. Što se dogodilo? Ništa dobro.

Gdje je sada Pašalić?

I ironija za kraj: zloglasnom Iviću Pašaliću građani trebaju zahvaliti na svemu onom dobrom što im se dogodilo tog 21. studenog 1996. godine, a na svemu lošem onima koji su se protiv tog Pašalića borili. Da se barem prije petnaest godina sve treskom srušilo. Barem bi ideali ostali.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje