STOLJEĆIMA su kružile glasine o misterioznoj smrti velikog vojvode Francesca I. de' Medicija i njegove supruge Biance Cappello, članova moćne talijanske dinastije. Nagađalo se da je par otrovan, no znanstvenici sada vjeruju da su pronašli pravi uzrok smrti star više od 400 godina - nije bilo ubojstvo, već malarija. O novim saznanjima koja bi mogla riješiti jednu od najvećih zagonetki renesanse piše CNN.

Sumnje koje traju stoljećima

Veliki vojvoda Francesco I. i njegova supruga Bianca Cappello umrli su 1587. godine u razmaku od samo nekoliko sati, nakon višednevne agonije.

Službeni uzrok smrti bila je malarija, što je bilo logično s obzirom na simptome poput isprekidane groznice. Međutim, odmah su se proširile glasine o ubojstvu, a prst sumnje uprt je u Francescovog mlađeg brata i suparnika, Ferdinanda.

Ferdinando je bio idući u nasljednom redu za prijestolje, no postojala je opasnost da ga preskoči Francescov izvanbračni sin Antonio. Sumnju je dodatno pojačala činjenica da je Ferdinando posjetio par u njihovoj rezidenciji neposredno prije nego što su se razboljeli, što je potaknulo priče da ih je otrovao arsenom kako bi osigurao vlastiti dolazak na vlast. Iako se par razbolio u vili Medici u Poggio a Caianu, području poznatom po močvarama i komarcima koji prenose malariju, glasine o umorstvu opstale su stoljećima, vjerojatno i zbog zloglasne povijesti obitelji Medici, prepune ubojstava i pokušaja atentata.

Odgovor u DNK

Od 2004. godine, kada su u sklopu Projekta Medici ekshumirani ostaci 49 članova obitelji, razne su studije nudile oprečne zaključke. Neke su potvrđivale malariju kao uzrok Francescove smrti, dok su druge, temeljem toksikoloških analiza, tvrdile da je par bio žrtva trovanja arsenom.

U novoj studiji, koju su zajedno proveli Sveučilište u Pisi i Sveučilište Yale, znanstvenici su koristili DNK izvučen iz Francescovih kostiju kako bi jednom zauvijek riješili raspravu.

"Posljednjih godina pokušavali smo riješiti ovu misteriju specifičnim analizama, osobito paleoimunološkim, koje su potvrdile prisutnost malarije. No, glasine nisu prestajale jer paleoimunologija ne daje konačan odgovor. Samo je drevna DNK mogla pružiti rješenje s visokim stupnjem sigurnosti", izjavila je Valentina Giuffra, profesorica povijesti medicine na Sveučilištu u Pisi i koautorica studije. Dok se paleoimunologija oslanja na antigene ili proteine kako bi pronašla tragove bolesti, analiza DNK, kao noviji pristup, traži izravne genetske potpise bolesti i stoga je pouzdanija. Giuffra i njezini kolege pronašli su genetske tragove plazmodija, parazita koji uzrokuje malariju, u uzorcima Francescovih rebara. "DNK je siguran dokaz. Rješava i problem i sumnje. Mislim da je ovo konačan odgovor", zaključila je.

Dva soja malarije u tijelu vojvode

Malarija je jedan od najvećih ubojica u povijesti čovječanstva, a povijesni izvori potvrđuju da su simptomi koje su imali Francesco i Bianca odgovarali upravo toj bolesti. Dvorski liječnici obitelji Medici opisali su njihovo stanje, ali i tretmane poput puštanja krvi, što je u to vrijeme bila uobičajena praksa koja je pacijentima zapravo samo pogoršavala stanje. Nova genetska analiza, provedena na uzorcima kostiju sačuvanim nakon otvaranja grobnica 2004. godine, otkrila je ne jedan, već dva soja parazita malarije u Francescovim ostacima - Plasmodium falciparum i Plasmodium malariae. To upućuje na mogućnost dvostruke infekcije.

Istraživači su analizirali i ostatke kardinala Giovannija de' Medicija, Francescovog mlađeg brata, koji je umro 25 godina ranije. I u njegovim je kostima pronađena malarija, i to dosad nepoznati soj vrste Plasmodium falciparum. "Francesco i Giovanni putovali su, u razmaku od 25 godina, u područja Toskane poznata po malariji. Dvorski liječnici su neke članove obitelji Medici pokušavali odgovoriti od tih putovanja, osobito u jesen, ali oni su svejedno išli. Nekoliko dana nakon povratka razvili bi prve simptome", objasnila je Giuffra. Otkriće različitih sojeva malarije pomaže i u praćenju evolucije bolesti. "Naša studija pomaže popuniti povijesnu prazninu za razdoblje renesanse i područje središnje Italije, o kojima imamo vrlo ograničene informacije o evoluciji i širenju malarije", pojasnio je Alexander Ochoa s Yalea, prvi autor studije.

Može li uzrok ipak biti trovanje?

No, jamči li to da Francesco nije bio i otrovan? "Ne nužno, ali genetski dokazi predstavljeni u našoj studiji smanjuju prostor za nagađanja", rekao je Ochoa. Njegova kolegica Gisella Caccone se slaže. "Možemo reći da su imali malariju, ali ne i da nisu bili otrovani. Već se u to vrijeme sumnjalo na malariju zbog simptoma i putovanja u zaražena područja. Ako je uz to netko odlučio ubrzati njihov kraj trovanjem, to nikada nećemo saznati. Ali, koliko je to vjerojatno?", pita se Caccone.

Međutim, Donatella Lippi, profesorica povijesti medicine sa Sveučilišta u Firenci koja je 2006. objavila studiju u prilog tezi o ubojstvu, i dalje vjeruje da je par otrovan. "To što je imao malariju ne znači da je od nje i umro. Ovo istraživanje samo potvrđuje ono što sam uvijek tvrdila", izjavila je Lippi. Dodala je da zapisi iz Vatikanske knjižnice spominju osip na koži, vrućicu i otekline, što su sve simptomi akutnog trovanja arsenom.

"Vjerujem da je Francesco I. bolovao od malarije, ali da je otrovan i umro od otrova. Njegova grobnica otvorena je 300 godina nakon smrti; ruke su mu bile stisnute u agoniji, a tijelo dobro očuvano - arsen bi mogao objasniti oboje", tvrdi Lippi. Giuffra je na to odgovorila kako se nalazi profesorice Lippi ne temelje na kostima iz Francescove grobnice, već na tkivu pronađenom na drugoj lokaciji. Također je napomenula da je Francesco bio poznat kao alkemičar koji je eksperimentirao s kemikalijama, što bi moglo objasniti kožne probleme.

Važan korak za znanost i povijest

Neovisni stručnjaci pozdravljaju studiju, ali uz dozu opreza. Anne Stone, profesorica sa Sveučilišta u Arizoni, smatra da su braća vjerojatno umrla od malarije, ali napominje da bi za isključivanje trovanja trebalo provesti i toksikološke analize.

David Caramelli, profesor antropologije sa Sveučilišta u Firenci, također upozorava da pronalazak DNK patogena ne dokazuje nužno uzrok smrti.

"Pronalaženje DNK patogena iz ljudskih ostataka starih stoljećima tehnički je vrlo izazovno. Iako studija pruža dokaze u skladu s infekcijom malarijom, ne mislim da konačno rješava dugogodišnju raspravu. Genetske dokaze uvijek treba tumačiti zajedno s povijesnim, arheološkim i patološkim podacima", rekao je Caramelli. Unatoč tome, zaključio je, novo istraživanje predstavlja važan korak naprijed i pokazuje kako paleogenomika može pridonijeti rješavanju dugotrajnih povijesnih zagonetki.