KAD SAM pročitao da je neki svećenik odbio krstiti dijete lezbijskog para, isprva sam pomislio da je riječ o kakvom vicu. A onda sam shvatio da je Bog odnio šalu, da u ovoj zemlji zaista postoje lezbijski parovi koji bi htjeli da njihovo dijete bude katolik.

Pobožni svih orijentacija

S nečim sličnim sreo sam se još kao 18-godišnjak. Časopis Start donio je veliki intervju s tada prvim javno deklariranim homoseksualcem Vjeranom Miladinovićem - i pod njegovom velikom slikom kako gol leži na trbuhu stajala je pjesma u kojoj se on pobožno i molećivo obraća Isusu.

Vjerana sam osobno poznavao, taj inače ekstremno simpatičan mladić (koji će kasnije dobiti nadimak Merlinka i igrati u kultnom Žilnikovom filmu Dupe od mramora) nije skrivao tko je i što je. I moram priznati da nikada za njega nisam mislio da ima kakvih vjerskih nakana (a ni da piše poeziju). U crkvu nije išao niti je posjetitelje u zvjezdarnici na Kalemegdanu (gdje je radio i gdje smo se i upoznali) zamarao radosnom vijesti o Spasitelju.

Ali sam još tad shvatio da pobožnost ne ovisi o spolnoj orijentaciji. Čovjek može biti homoseksualac i opet biti privučen Isusom ili Jahvom. Samo mi ipak nije jasno da onda želi ići u crkvu u kojoj su jasno protiv onog što je on duboko u sebi.

"Biblija uči drugačije"

Četvrt stoljeća kasnije sjedim u holu teološkog koledža, blizu mene je neki simpatični Škot šezdesetih godina, koji me nekako odmah podsjetio na Jimmyja Somervillea, pjevača Bronski Beata koji je u danima moje mladosti (kad sam i Vjerana poznavao) otvoreno pjevao o svom iskustvu homoseksualca odbačenog od društva. Ja nikada nisam volio Bronski Beat, bila je to podvala mlađim tinejdžerima, ali Smalltown Boy je vjerojatno najiskrenija i najbolnija pjesma tog vremena.

Uglavnom, da se vratimo onom mom Škotu, osjećaj me nije prevario - uskoro mi je iskreno rekao da je homoseksualac. Ja više nisam bio zadrti vjernik koji bi ustuknuo na te njegove riječi, već mi je bila počela smetati ta kršćanska isključivost. Ljudski smo razgovarali, ja sam ga čak otvoreno pitao zašto je homoseksualac, kako to objašnjava. "I am gayish, I've always been gayish", progovorio je naglaskom iz Edinburgha.

On je te večeri držao predavanje o biblijskom stavu prema homoseksualizmu. "Znate, želim pokazati da Biblija ne govori ono što se obično misli", krenuo mi je izlagati.

A da stvarno pročitate Bibliju?

Bilo mi je drago što je jedan kršćanski koledž skupio hrabrosti pozvati deklariranog homoseksualca da izloži svoje stavove. 

Na predavanje nisam otišao, imao sam nekih drugih obaveza. Malo me je i srce zaboljelo zbog tog dragog čovjeka koji svoje vjersko iskustvo želi proživjeti upravo u zajednici koja ne prihvaća njegovu orijentaciju.

I sve to on bi temeljio na knjizi koja o ljudima poput njega nigdje ne govori ni pozitivno ni neutralno, nego isključivo negativno. Meni to sliči na one Netflixove serije i filmove u kojima usred Britanije 19. stoljeća vidimo plemiće crne kože. Volio bih da je bilo tako, ali nije i prestanimo s ružičastom slikom prošlosti. 

Znam dobro tu novu hermeneutiku što pokušava od jedne drevne vjerske knjige načiniti moderno glasilo LGBT zajednice. To je mešetarenje po tekstu koje će u prijateljstvu Davida i Jonatana vidjeti seksualnu ljubav, a u eunuhu iz Etiopije trans-osobu (i to kao prvog misionara u kasnije prvoj kršćanskoj zemlji na svijetu).

Eunusi, za vašu informaciju, nisu bili ljudi koji su odlučili promijeniti spol, nego ljudi kojima su još prije spolne zrelosti bez njihove privole odrezali testise kako bi im kralj mogao povjeriti čuvanje svog harema. Sva ta iskrivljena tumačenja pokušaj su postmodernizma da od Biblije načini knjigu po mjeri suvremenog čovjeka. Nažalost, ona to nije i recimo to otvoreno.

Ako baš hoćete vjeru...

Ja još donekle mogu shvatiti onog mog Škota, on je želio otvoreno reći što misli o jednoj temi koja je u njegovoj (adventističkoj) crkvi bila odavno apsolvirana – homoseksualnost se ne prihvaća, želite li biti pravi vjernik, morate biti hetero. Točka. 

Puno teže mogu shvatiti što je on uopće tražio u takvoj crkvi. Ne tako davno pisao sam o onim liberalno-protestantskim crkvama koje prihvaćaju homoseksualnost kao nešto normalno i prirodno. Čovjek ima takvih crkava po cijeloj Britaniji, ako već osjeća neku želju da bude u vjerskoj zajednici, ima gdje to ostvariti bez potrebe da objašnjava zašto je takav kakav jest.

Katolička i pravoslavna crkva, fundamentalistički protestanti, džamije i konzervativne židovske zajednice jednostavno ne prihvaćaju istospolnu ljubav. Pomirite se s tom činjenicom, ne pokušavajte ih radikalno promijeniti.

Svećenik propustio priliku

Možda ove dvije lezbijke iz Rijeke nemaju u blizini neku liberalnu crkvu. Ali nema smisla da šalju dijete tamo gdje gotovo doslovce na vratima piše "Homoseksualcima ulaz zabranjen". Katolici su po tom pitanju jasni, badava sva ona skolastička prenemaganja da oni zapravo nemaju ništa protiv njih kao ljudi, nego samo protiv njihovih sklonosti.

Svećenik je definitivno propustio priliku krstiti dijete, pa da ga onda poduči katolicizmu i čeka trenutak kad će ono svojim majkama početi držati prodike o tome da trebaju prestati živjeti u grijehu.

Ili su možda htjele da dijete jedno dvanaest godina na vjeronauku trpi uvrede zbog svojih roditeljica?

A možda su samo trolale svećenika, pa na spiku još navukle i medije i nadbiskupa Uzinića, a i mene.

U tom slučaju, kapa dolje, uspjele ste.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala