HRVATSKA nije prva država u Europi koja godinama raspravlja o pitanju rada nedjeljom. Čak i u državama gdje ta zabrana postoji odavno, stalno se prilagođava novim prilikama i potrebama. Tamo gdje postoji, može se radikalno razlikovati između država prema tome koliko je restriktivna ili liberalna.

EU je pokušala ujednačiti regulacije svih članica o radu nedjeljom, ali bezuspješno. Direktiva o radnom vremenu iz 1993. je odredila maksimalno 48-satno tjedno radno vrijeme i pokušala odrediti da nedjelja bude neradni dan.

Sud Europske unije je tu odredbu srušio zbog toga što je smatrao da Europsko vijeće nije dovoljno obrazložilo zašto je nedjelja više vezana za zdravlje i sigurnost radnika od ostalih dana u tjednu. Kao rezultat, direktiva o radnom vremenu iz 2003. se ne referira ni na jedan dan u tjednu kao neradni i ostavlja se sloboda svakoj državi (ili lokalnoj sredini) da sama regulira pitanje nedjeljnog rada.

Plaće u sektoru trgovine su u Hrvatskoj puno važnije nego drugdje u EU

Jedan od najpopularnijih argumenata zagovornika zabrane rada nedjeljom, ali i Plenkovića i HDZ-ove vlade, je bio pozivanje na države EU koje imaju neki oblik zabrane rada nedjeljom. Glavni problem s tom vrstom argumentacije je što ne uvažava specifičnosti hrvatskog gospodarstva, koje jako odudara od prosjeka EU, a pogotovo od država koje su provele zabranu rada nedjeljom.

Prema udjelu plaća i doprinosa plaćenih zaposlenicima trgovine na veliko i malo, transporta, hotelijerstva i prehrambenih usluga u ukupnim plaćama i doprinosima, Hrvatska je za nezanemarivih 6 postotnih bodova iznad prosjeka EU.

Konkretno, od ukupnog iznosa koji su poslovni subjekti tijekom godine potrošili na plaće i doprinose u Hrvatskoj oko 26 posto spada na plaće isplaćene zaposlenicima trgovine na veliko i malo, transporta, hotelijerstva i prehrambenih usluga.

U EU tek je 20 posto od ukupnog iznosa plaća i doprinosa isplaćeno u navedenim djelatnostima, što sugerira da su daleko manje važne za razinu zaposlenosti i općenito životni standard nego u Hrvatskoj. Dakako, i među državama EU postoje velike varijacije.

Hrvatskoj trgovina puno više znači nego zemljama EU koje brane rad nedjeljom

Relativno veću važnost nabrojenih djelatnosti, u kojima trgovina na malo čini najveći dio, pokazuju i podaci o udjelu u ukupno ostvarenoj bruto dodanoj vrijednosti tijekom godine u državi. U Hrvatskoj je 2019. iznosila 23.34 posto, s uzlaznim trendom (2015. je iznosila 21.59 posto). Na razini EU na nabrojene sektore otpada 19.21 posto ostvarene ukupne bruto dodane vrijednosti.

U Njemačkoj je udio 16.03 posto, Grčkoj 26.36 posto, Češkoj 18.53 posto, Italiji 19.29 posto, Španjolskoj 23.75 posto, Mađarskoj 18.42 posto itd. Ugrubo je primjetno da trgovina na veliko i malo, transport, hotelijerstvo i prehrambene usluge predstavljaju veći dio ukupno ostvarene bruto dodane vrijednosti u državama s većim udjelom turizma.

Razlog je, dakle, to što hotelijerstvo i slične djelatnosti predstavljaju veći dio gospodarstva, ali i trgovina. Potrošnja stranih turista se ne transferira samo u hotele i restorane, nego i u trgovine, suvenirnice, pekare i ostale prehrambene usluge.

Kako funkcionira zabrana rada nedjeljom u Njemačkoj?

Rad nedjeljom u Njemačkoj je uređen "Ladenschlussgesetz" zakonom, kojim se definira kojim danima i u kojim satima prodajni objekti moraju biti zatvoreni. Tako je nedjelja određena kao neradni dan, ali je određeno da trgovine i prodajni objekti ostalim danima ne smiju raditi prije 6 sati ujutro te nakon 8 sati navečer.

Zabrana rada nedjeljom se ne odnosi na ljekarne, benzinske stanice, objekte na željezničkim stanicama, u pomorskim i zračnim lukama, zdravstvena i turistička odmarališta, mjesta hodočašća, bolnice, vjerske ustanove, restorane, medije, prijevoz, javne službe i slično.

Lokalnim vlastima je dopušteno da odrede četiri nedjelje ili državna praznika kada će se na njihovom području moći raditi zbog sajamskih dana, ali ne duže od pet sati. Kiosci u cijeloj Njemačkoj nedjeljom mogu raditi dva sata, a pekare mogu raditi tri sata.

2006. je svakoj regiji/državi (Njemačka ima federalno uređenje) dopušteno da promijeni dopuštene radne sate za sve dane osim nedjelja i blagdana, koji su još uređeni zakonima na razini cijele Njemačke. Radnici mogu maksimalno raditi 22 nedjelje i blagdana kroz godinu u objektima kojima je rad dopušten tim danima, ali maksimalno po četiri sata.

Poslodavci mogu zahtijevati od radnika da rade nedjeljom kada je to dopušteno, i nisu zakonski prisiljeni taj rad dodatno platiti (osim ako je tako navedeno u kolektivnom ugovoru). Prema podacima za 2021., 9.4 posto radnika u Njemačkoj često radi nedjeljom (u Hrvatskoj 8.2 posto), 6.7 posto ponekad (u Hrvatskoj 22.3 posto), a 83.9 posto nikada (u Hrvatskoj 69.5 posto).

Kako je uređena zabrana rada nedjeljom u Poljskoj?

Poljska je također država koja zabranjuje rad nedjeljom. Iznimke od zabrane su slične kao u Njemačkoj; bolnice, restorani, kulturne i umjetničke djelatnosti, poljoprivreda, vatrogasci, policija, prijevoz i slično. Onim radnicima koji su zaposleni u djelatnostima koje rade nedjeljom se mora omogućiti da ne rade minimalno svaku četvrtu nedjelju.

Nakon propalog pokušaja 2014., zabranu rada nedjeljom je 2018. uvela konzervativna vlada stranke Pravo i pravda (PiS) na temelju inicijative koju je pokrenuo sindikat Solidarnost, a podržala Katolička crkva.

Ali trgovine su iskorištavale brojne rupe u zakonu pa je zabilježeno da su neke trgovine izlagale radove lokalnih umjetnika u svojim prostorijama da bi mogle raditi nedjeljom na temelju kulturne i umjetničke djelatnosti.

Rupa u kojoj su trgovine mogle ostati otvorene nedjeljom i blagdanima ako bi nudile poštanske usluge je zatvorena tek prošle godine. Upotrijebljene su razne kreativne metode pa su tako neke trgovine nedjeljom organizirale čitanje knjiga i medicinske usluge.

Uvođenje rada nedjeljom je u Poljskoj izazvalo žustre rasprave jer je prema podacima od zabrane broj malih trgovina snažno pao. Iako je taj pad dio dugoročnog trenda koji je počeo puno prije, zabrana rada nedjeljom ga je ubrzala. Određenom dijelu javnosti je bilo sporno što se time više šteti malim trgovcima koji su u lokalnom vlasništvu nego velikim lancima koji su uglavnom podružnice stranih lanaca ili u vlasništvu stranih dioničara.

Prema podacima za 2021., 4.8 posto radnika u Poljskoj većinom radi nedjeljom (8.2 posto u Hrvatskoj), 16.4 ponekad (22.3 posto u Hrvatskoj), 78.8 posto nikada ne radi nedjeljom (69.5 posto u Hrvatskoj).

Mađarska je uvela zabranu pa brzo odustala

Sve do sredine 2015. je rad nedjeljom u Mađarskoj bio dopušten. Zabrana je uvedena uz brojne iznimke, slične kao i u drugim državama koje su imale zabranu rada nedjeljom. Specifičnost je bila dopuštenje rada za vrijeme adventa, dopuštenje rada trgovinama manjima od 200 m2 ako u njima radi samo vlasnik uz maksimalno jednog člana obitelji, a unatoč tome što se u trgovinama nije smjelo prodavati, poslodavci su zakonski mogli tražiti da radnici obavljaju druge poslove na taj dan, primjerice slažu robu u skladištu i čiste prostorije.

Ipak, većina građana se protivila zabrani pa je ukinuta već u travnju 2016. Ukinuta je malo prije nego što je Mađarska Socijalistička Stranka (MZSP) dobila odobrenje Vrhovnog suda da prikupi potpise za referendum. Iako je trebalo prikupiti 200 tisuća potpisa, nisu se očekivali problemi s ispunjavanjem tog uvjeta zbog dominantno negativnog stava prema zabrani među građanima.

Rušenjem zabrane je ukinut i dodatak na plaću za rad nedjeljom, koji je nakon zabrane iznosio 100 posto normalne dnevnice, te je vraćen na stari dodatak od 50 posto. Mađarski slučaj je zanimljiv zbog toga što je isprva sindikat radnika u trgovinama bio za zabranu rada nedjeljom, a nakon što je postalo očito da će dovesti do pada prosječnih plaća radnika u trgovinama, zatražili su da se od nje odustane. 

Prema procjenama, najviše su bile pogođene male trgovine u velikim gradovima i turističkim centrima. Te godine kada je uvedena zabrana su, prema podacima državne statističke agencije, plaće u sektoru rasle puno sporije nego u ostalim industrijama.

Prema podacima Eurostata, 2021. je 5.2 posto radnika u Mađarskoj često radilo nedjeljom. 2015., kada je zabrana uvedena, radilo je 6 posto. 2021. je 16.1 posto radnika ponekad radilo nedjeljom, a 78.8 posto nikada nije radilo na taj dan.

Rad nedjeljom u Grčkoj se godinama liberalizira

U Grčkoj je rad nedjeljom zabranjen, iako je zadnjih godina uslijed višegodišnje krize bilo nekoliko slučajeva liberaliziranja zakona. Pravoslavna crkva i sindikati su na svaku vijest o opuštanju restrikcija na rad nedjeljom prijetili javnim prosvjedima. 

Još je u jeku krize, 2013., broj nedjelja kada je trgovinama dopušteno raditi povećan s dvije na sedam. Tada su se tome usprotivili zajednički ljevičarska stranka Syriza, pravoslavna crkva i mali trgovci. Ljevica je tvrdila da se time smanjuju radnička prava, a posebno je smetalo to što se radilo o zahtjevu koji je tražila tzv. "Troika" (Europska komisija, Europska središnja banka, Međunarodni monetarni fond) u zamjenu za novu tranšu financijske pomoći prezaduženoj Grčkoj.

2021. su izuzeci od zabrane prošireni na poštu, proizvodnju sanitetskih proizvoda, distribucijske centre, proizvodnju i distribuciju lijekova, rudnike, cementare itd. Prodaja putem interneta i telefona je dopuštena jer se smatra da je to djelatnost distribucijskog centra. U onim djelatnostima kod kojih je dopušten rad, radnicima se mora platiti 75 posto veća satnica.

Prema dostupnim podacima za 2021. godinu, 15.5 posto radnika u Grčkoj često radi nedjeljom (8.2 posto u Hrvatskoj), što je manje nego prije početka liberalizacije. 12.9 posto ponekad radi nedjeljom (22.3 posto u Hrvatskoj, a 71.6 posto nikada ne radi na taj dan (69.5 posto u Hrvatskoj).

U Španjolskoj zabrana postoji, ali je lokalnim vlastima ostavljen veliki prostor za praktički ukidanje zabrane

Iako tehnički u Španjolskoj rad nedjeljom nije sasvim dopušten, iznimke su toliko široke da se može govoriti o tome da nema zabrane. Većini turističkih regija i gradova je ostavljeno pravo da sami određuju kada će nedjeljom biti dopušten rad, pa je većina turističkih područja izabrala da je svake nedjelje za vrijeme ljeta dopušten rad, a ponekad i cijele godine.

Pekare, restorani, male obiteljske trgovine i ljekarne tako često rade tijekom cijele godine ili bar jednu nedjelju u mjesecu. Trgovački centri u okolici velikih gradova većinom rade svake nedjelju kroz godinu. To je jako fleksibilan zakon koji omogućava lokalnim i regionalnim jedinicama da prema vlastitim potrebama (turizam, na primjer) odrede način rada nedjeljom.  

Kultura rada je nešto drugačija u Španjolskoj pa često trgovine ne rade od 14 do 17 sati. Mnoge trgovine ne rade nedjeljom ne zbog toga što ne smiju nego jer ne žele. U Španjolskoj 16.5 posto ljudi često radi nedjeljom, 4.4 posto ponekad, a 79.1 posto nikada.

Zabrana rada nedjeljom je opasna politika s potencijalno jako štetnim posljedicama

Europa je raznolik kontinent pa je rad nedjeljom reguliran na brojne načine. U nekima je kultura takva da većinom trgovine ne rade nedjeljom, ali nema zabrane. U drugima se pokušaj uvođenja te zabrane brzo pokazao kao loše rješenje. A neke zemlje koje su u prošlosti imale stroge zabrane radikalno su smanjile ograničenja, toliko da zabrana nije ni vidljiva.

Praksa je pokazala da na koristi i probleme iz zabrane rada nedjeljom osim kvalitete samog zakona utječu i struktura gospodarstva, kultura i ekonomska snaga. Mnoge turističke države su uvidjele da im šteti činjenica što su vlastitim kompanijama i građanima zabranile da rade na jedan dan, zbog smanjene potrošnje turista. Primjerice, Italija i Portugal nemaju zabranu rada nedjeljom, dok Španjolska ima jako blagu verziju, a Grčka zadnjih godina sve više dopušta rad na taj dan. Te države su bitne u kontekstu Hrvatske jer su po strukturi ekonomije bliske, točnije turizam im je važan sektor gospodarstva. 

Hrvatska je raznolika država. Zabrana rada nedjeljom nema iste reperkusije u Slavoniji i u Dalmaciji. Nema iste reperkusije u velikom gradu i malom mjestu. Ako se već uvodi zabrana, treba ju definirati što šire i ostaviti lokalnim jedinicama na uređivanje prema potrebama. Kao što nije isto zabraniti trgovinama da rade u industrijskoj Njemačkoj i onima u turističkoj Španjolskoj i Italiji. Važno je sagledati potpuni spektar implikacija, ne samo na turizam i turističku potrošnju nego i na plaće radnika u trgovinama, kao i kako će utjecati na velike trgovce, a kako na male.