MNOGO je razloga zašto zapadni čelnici ne vole Recepa Tayyipa Erdoğana. Tijekom svoje 20-godišnje vladavine politkom svoje zemlje, turski predsjednik je zatvarao novinare i oporbene lidere, nasilno se obračunavao s prosvjednicima i loše upravljao gospodarstvom.

Na vanjskopolitičkom frontu turski moćnik priklonio se Rusiji, pokrenuo upad u Siriju i iskoristio svoj veto u NATO-u kako bi blokirao pridruživanje Švedske u kritičnom trenutku za savez, piše Politico.

Ali postoji jedan razlog zbog kojeg bi čelnicima EU mogao nedostajati ostarjeli čelnik ako izgubi od svog centrističkog protukandidata Kemala Kılıçdaroğlua kada Turci 14. svibnja budu glasali na predsjedničkim izborima. Erdoğan na poziciji vlasti, posebice kako je posljednjih godina postao sve autoritarniji, omogućio je EU da zaobiđe pitanje treba li se Turska pridružiti njenim redovima.

Za mnoge u EU Erdogan je bio korisna figura

Za mnoge europske političare Erdoğan je bio korisna politička figura, omogućujući EU da legitimno isključi bilo kakvu ozbiljnu raspravu s Ankarom o članstvu. Njegovo sve neprihvatljivije ponašanje dok je zatvarao političke protivnike i bunio se protiv normi vladavine prava dalo je EU političko pokriće da izbjegne to pitanje. Promjena režima mogla bi promijeniti tu dinamiku.

"Posljednjih se godina Turska i EU kreću u suprotnim smjerovima. Turska se pod Erdoğanom udaljila od europskih vrijednosti; proces pristupanja potpuno je zastao, što rezultira time da ideja da Turska postane članica Europske unije više nije vjerodostojan cilj", rekao je Selim Kuneralp, bivši turski veleposlanik u Europskoj uniji.

Priča o odnosima EU i Turske seže više od 60 godina unatrag. Turska je 1959. godine podnijela zahtjev za pridruživanje Europskoj ekonomskoj zajednici, preteči EU, što je dovelo do potpisivanja Sporazuma iz Ankare 1963. godine.

Dok su niz državnih udara te ekonomske i političke nestabilnosti pitanje integracije Turske u EU stavili u drugi plan, do 80-ih godina proces pristupanja vratio se na pravi put. Turska je 1987. podnijela zahtjev za pristupanje EEZ-u. Desetljeće kasnije dobila je status kandidata te počela poduzimati značajne korake kako bi ispunila kriterije za pristupanje koje je postavila EU.

Otprilike u to vrijeme Erdoğan je došao na vlast. Zatim je kao reformistički vođa nove Stranke pravde i razvoja (AKP) govorio o pluralizmu, demokraciji i harmoniji, čak je otvorio mirovne pregovore s kurdskom organizacijom PKK-om.

Prionuo je na posao, uvodeći reforme koje su Tursku približile ispunjavanju kriterija EU, poput izmjene zakona o vojsci kako bi je podvrgnuli civilnoj kontroli. Iako ih je tada hvalila Europska komisija, te su promjene zapravo postavile temelj Erdoğanu da kasnije preuzme veću kontrolu nad vojskom.

Kratki medeni mjesec pa loši odnosi Erdoğana i EU

Nakon kratkog medenog mjeseca odnosi s Bruxellesom ubrzo su se pogoršali. Erdoğan je postajao sve više frustriran tempom pristupanja EU; nekoliko država članica jasno je dalo do znanja da nisu voljne primiti Tursku u klub.

Ova dihotomija postavila je ton za sve razorniji odnos. Brojni problemi su krivi za sve lošije odnose - pri čemu obje strane upiru prstom u onu drugu.

Odluka EU da primi Cipar 2004. bila je stalna točka trvenja. Turska je okupirala sjeverni dio otoka 1974. godine. Upravo ovo stanje Nikozija želi riješiti prije nego što pristane na bliže veze između EU i Ankare.

Zatim se pojavio Sarkozyjev efekt. Godine 2011. francuski predsjednik bio je u kratkom petosatnom posjetu glavnom gradu Turske. Nonšalantno žvačući žvakaću gumu dok je dolazio u Ankaru, njegova je poruka bila jasna: članstvo Turske u EU je neprihvatljivo za Francusku. Više dužnosnika reklo je za Politico da je ovaj posjet bio prekretnica za Erdoğana.

S druge strane, Erdoğanov autoritarni zaokret bio je taj koji je označio smrtno zvono za turske šanse za članstvom. Njegovo brutalno gušenje prosvjeda u parku Gezi 2013. nagovijestilo je još drakonskiji odgovor na neuspjeli pokušaj državnog udara 2016. Erdoğan je zatvorio desetke tisuća ljudi, a zatim je učvrstio svoju moć na ustavnom referendumu 2017. godine, ostavljajući izglede za članstvo u EU blizu nule.

Konkretno, njegova grubost je suprotna kriterijima iz Kopenhagena - uvjetima koje svaka zemlja koja se želi pridružiti EU mora ispuniti, a koji uključuju jamstva oko vladavine prava, ljudskih prava i zaštite manjina.

Do 2018. čelnicima EU bilo je dosta. U izjavi Europskog vijeća te godine to je otvoreno rečeno: pregovori o pristupanju Turske su zaustavljeni.

Veliko pitanje nakon izbora u nedjelju

Veliko pitanje koje visi nad odnosima EU i Turske jest hoće li se to promijeniti nakon što Turci u nedjelju izađu na izbore. Izbori, za koje se prije smatralo da će ih Erdoğan izgubiti, postali su jedan od najvećih testova u njegovoj političkoj karijeri, a ankete su pokazale da je izjednačen s oporbom koju vodi Kılıçdaroğlu.

Promjena vlade vjerojatno bi udahnula svježinu u partnerstvo između Turske i Zapada. Kılıçdaroğlu je rekao da želi ponovno pokrenuti proces pristupanja EU i da će Tursku obvezati na poštivanje odluka Europskog suda za ljudska prava, što je još jedno odstupanje od Erdoğana. Međutim, izgledi za novu vlast u Turskoj možda neće eliminirati mnoge temeljne uzroke trvenja.

"Domaći izazovi ostat će isti, tko god bio na vlasti. Traje duboka ekonomska kriza, a trenutna vlada nudi razne vrste populističkih mjera kako bi ublažila krizu uoči izbora, što će prestati nakon izbora", rekla je Gallia Lindenstrauss, viša znanstvena suradnica na Institutu za studije nacionalne sigurnosti.

SAD podržava Erdoganovog protivnika

Washington nije skrivao svoju želju za promjenom vlasti u Turskoj, važnoj članici NATO-a. Godine 2019. Joe Biden, tada predsjednički kandidat, rekao je da bi SAD trebao podržati turske oporbene čelnike "kako bi se suprotstavili i porazili Erdoğana".

"On mora platiti cijenu za svoj autoritarni pristup", rekao je budući američki predsjednik u intervjuu koji je razbjesnio tursku vladu.
Lindenstrauss predviđa "bolju atmosferu" između Bruxellesa i Ankare ako Kılıçdaroğlu dođe na vlast. Šesterostranački oporbeni blok signalizirao je da želi resetirati odnose s EU i krenut će u poništenje nekih Erdoğanovih mjera koje su bile u suprotnosti s kriterijima iz Kopenhagena, poput vraćanja na parlamentarni umjesto predsjedničkog sustava.

Ali temeljni problemi - pitanje Cipra, ali i izgledi da se golema i relativno siromašna populacija pridruži bloku - značit će da će se malo tko u Europi utrkivati otvoriti vrata. Iako će malo tko to javno reći, mnoge zemlje su također oprezne oko pridruživanja većinski muslimanske zemlje poput Turske.

"Nema šanse da zemlje-članice EU pristanu na članstvo Turske u EU", rekao je jedan visoki diplomat EU u Bruxellesu.
Lindenstrauss je rekla kako može zamisliti napredak u pitanjima poput liberalizacije viznog režima ili ažuriranja carinske unije između EU i Turske, koja postoji od 1995., ali vjerojatno ne puno dalje od toga: "Pridružujem se skepticima i mislim da su problemi pridruživanja Turske postojali prije Erdoğanova autokratskog zaokreta".

İlke Toygür, viša suradnica think tanka CSIS, kaže za Politico da je modernizacija sporazuma o pridruživanju između dviju strana jedan od načina za revitalizaciju odnosa: "Kreatori politika EU trebali bi usvojiti prikladniji institucionalni okvir." Sugerirala je da bi dvije strane mogle imati koristi od sporazuma o pridruživanju poput onih koje EU ima s drugim zemljama koje su nedavno započele proces pristupanja.

Izmijenjeni sporazum mogao bi obuhvatiti pitanja poput klimatskih mjera, migracija i trgovine te bi poboljšao odnos s Bruxellesom, izglađujući put prema težem pitanju pristupanja.

Drugi su bili skeptičniji i sugerirali su da neće svi u Europi nužno slaviti poraz od Erdoğana. "Za neke u EU može biti povoljno imati autoritarnog vođu u susjedstvu i više transakcijski odnos s Turskom, nego ozbiljno se baviti pitanjem pristupanja. Demokratska Turska predstavljala bi mnogo važnije pitanje za Europu", rekao je Galip Dalay, stručnjak za Tursku u think tanku Chatham House.