KAKO se nastavlja sukob na Bliskom istoku te rat u Ukrajini, tako se i europska energetska sigurnost suočava s novim preprekama. Sve više se fokus sukoba prebacuje s bojišnica na druge razine, poput energetskih tokova te održivost industrijskih modela. Drugim riječima, sve više zaraćene strane pokušavaju iscrpiti drugu stranu kako bi se postigla zadovoljavajuća geopolitička rekonfiguracija.

Europa, koja je desetljećima gradila svoju stabilnost na predvidljivoj opskrbi energentima i američkom sigurnosnom kišobranu, već se neko vrijeme suočava s izazovima repozicioniranja na globalnoj mapi, gdje se dogovori velikih sila sve češće odvijaju van svjetskih institucija.

Energetske turbulencije

Jedan od najjasnijih pokazatelja energetskih turbulencija i korištenje istih u geopolitičke svrhe su i nedavne vijesti koje su objavili zapadni mediji. Prije svega, u javnost je izašao podatak prema kojem će Ruska Federacija prodavati plin za otprilike trećinu cijene koju je prodavala Europi.

Ovo pokazuje stratešku ovisnost Rusije o Kini. Iako je Kina trenutačno najvažniji trgovinski, ali i strateški partner Rusiji, jasno je da ovakva trgovina ne odgovara Moskvi. Međutim, Kina zna da Rusija nema kome prodati plin, pa to sustavno koristi kako bi brže uspostavila industrijsku dominaciju.

To je još jedan pokazatelj gospodarskih problema u kojima se Rusija nalazi, vodeći rat u Ukrajini. Moskvi su očajno potrebna sredstva za daljnje financiranje rata, pa joj i "diskontna" cijena plina trenutačno odgovara. Uz to, situacija oko Hormuza i prijevoza nafte je u određenoj mjeri olakšala Rusiji izvoz nafte.

S druge strane, prema pisanjima Reutersa, Rusija namjerava zaustaviti izvoz nafte iz Kazahstana u Njemačku putem naftovoda Družba u svibnju. Uzme li se u obzir situacija u Perzijskom zaljevu, zaustavljanje isporuke bi pogoršalo neizvjesnost u opskrbi Njemačke energijom. Potpuno zaustavljanje dostave nafte putem spomenutog naftovoda u velikoj bi mjeri pogodilo njemačke rafinerije, što bi u konačnici dovelo do poskupljenja i ograničene količine goriva.

Pritisak na Europu

Logika tog možebitnog poteza Moskve je sljedeća: Rusija vidi Europu kao ključnog "krivca" za nastavak rata u Ukrajini te na ovaj način pokušava povećati pritisak. Od dolaska predsjednika Trumpa na vlast te promjene geopolitičkog pravca SAD-a, Europa se postavila tako da joj "odgovara" rastezanje rata u Ukrajini. To kreće iz pretpostavke da će nastavak rata u Ukrajini Kremlj sve teže podnositi.

Upravo zato nijedan europski lider i dalje ne uspostavlja diplomatski kontakt s Moskvom, a uz to su europski lideri podržali novu vlast u Budimpešti, kako bi se "odrezala" i posljednja veza Rusije s nekom zemljom Europske unije. U prilog tome ide i spomenuta vijest prema kojoj Rusija po prilično niskoj cijeni prodaje Kini plin. Kako većina europskih zemalja smatra da nastavak rata u Ukrajini ide na štetu Rusiji te suštinski nema prevelikog otpora u europskom društvu za nastavak slanja vojne i financijske pomoći Kijevu, Moskva je to detektirala kao glavnu prepreku svojim ciljevima.

Stoga, nije neobično što Rusija koristi ovu "energetsku polugu" kao mogućnost utjecaja na europsku politiku. Zbog novih geopolitičkih okolnosti, narušen je navodni okvirni dogovor između predsjednika Trumpa i predsjednika Putina u Anchorageu. Taj plan je, prema mnogim napisima, predviđao okončanje vojnog sukoba uz određene ustupke ruskoj strani.

To se nije svidjelo Europi, kao ni Kijevu, što je dovelo do zastoja u pregovorima. Međutim, sve do sukoba u Perzijskom zaljevu, i dalje je fokus svjetske javnosti bio na pokušaju da se uspostavi kakav-takav dogovor između Rusije s jedne te Ukrajine i Europe s druge strane. Rat u Iranu je sve to promijenio, fokus javnosti se gotovo u potpunosti premjestio s istoka Europe na Bliski istok.

Oštrija retorika

Nedavne izjave ruskog Ministarstva obrane o mogućim udarima na europska postrojenja za proizvodnju dronova podižu uloge na novu razinu. Iako se u Bruxellesu te prijetnje uglavnom tumače kao blef, one reflektiraju uvjerenje Moskve kako Europa trenutačno nema kapacitet za samostalnu vojnu akciju visokog intenziteta.

Dodatno, u rujnu 2025. godine, kada je bio upad ruskih dronova u Poljsku, moglo se vidjeti kako je Europa nespremna na takav oblik napada. Iako se taj napad relativno brzo zaboravio i relativizirao, radilo se o testiranju NATO saveza od strane Moskve. Upravo je mlaka i smušena reakcija Zapada pokazala Moskvi neodlučnost Europe da oštrije reagira. Snage koje su europske zemlje aktivirale - borbene zrakoplove i protuzračnu obranu - financijski su neodržive u slučaju takvih učestalih napada.

Uzimajući u obzir i sve veće produbljivanje jaza unutar samog NATO saveza, postavlja se pitanje - ako se Rusija doista odluči za neku vrstu udara, poput udara dronovima na zapadna postrojenja, hoće li SAD kao najjača članica NATO saveza u intervenirati?

Ako Washington procijeni da je eventualni ruski udar rezultat odbijanja mirovnog plana iz Anchoragea, Europa bi se mogla naći pred nemogućim izborom - popuštanjem Moskvi ili ulazak u otvoreni sukob s Rusijom bez američke potpore. Taj sukob ne mora završiti nuklearnom apokalipsom, već je dovoljan i hibridan sukob da se u europskim zemljama dugotrajno naruši osjećaj sigurnosti i udaljenosti od ratnih zbivanja u svijetu.

Strateški zaokret

Iako se Europa odlučila na strateški zaokret u smislu jačanja obrane, što se u ovakvim geopolitičkim okolnostima čini kao jedino ispravno, za Europu je potrebno da i na diplomatsko-političkoj razini postane subjekt. Potpuno odsijecanje kanala komunikacije ostavlja Europu bez alata za deeskalaciju u trenutku kada ruske prijetnje prestanu biti blef.

To je potrebno prikazati kao stratešku odluku, a ne kao poziv na kapitulaciju. Jer ako Europa prva inicira diplomatski okvir, ona može postaviti uvjete koji štite njene interese, inače može samo čekati da SAD i Rusija nametnu rješenje koje će sigurno biti na štetu Europe. 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala