CIJELI niz europskih medija biranim se riječima posljednjih dana opraštao od hrvatske književnice i novinarke Slavenke Drakulić, koja je 20. lipnja u 77. godini preminula u svom domu u Istri. U Hrvatskoj, pak, njezina smrt izazvala je očekivano izrugivanje šovinističke desnice i još očekivaniju, ali zato ništa manje sramotnu, šutnju institucija.

Opskurni portali i kvazidomoljubni komentatori nazivaju je "lažnom disidenticom", valjda zato što nakon medijskog linča i hajke, potaknutih Globusovim tekstom iz 1992. pod naslovom "Vještice iz Rija", nije zašutjela nego nastavila pisati iz inozemstva. I svi redom negiraju Slavenki Drakulić pravo da se naziva hrvatskom književnicom.

Tvrde da je "samo rođena u Hrvatskoj", da je bila jugonostalgičarka koja nikad nije prihvatila hrvatsku državotvornu ideju i da je uz podršku europske ljevice na svakom javnom istupu "klevetala Hrvatsku". Ukratko, optužuju je da kao kći oficira JNA nije dovoljno oduševljeno prihvatila raspad Jugoslavije i rat za neovisnost Hrvatske.

Nasuprot tome, Financial Times, Frankfurter Allgemeine Zeitung, švedski Dagens Nyheter, švicarski Neue Zürcher Zeitung, madridski El País i mnogi drugi europski listovi, portali i agencije s poštovanjem pišu o Slavenki i ističu važnost njezina djela i "njezin utjecaj na generacije čitatelja, pisaca, novinara, žena i muškaraca", kako stoji u nekrologu stockholmskog Expressena.

"Upravo u inzistiranju da je privatno političko i da iskustvo Istoka nije iznimka, nego upozorenje ležao je velik dio trajne snage Slavenke Drakulić. O komunizmu je pisala bez nostalgije, o liberalnoj Europi bez naivnosti, a društva koja su proizašla iz jednoga i drugoga nije štedjela", napisao je Financial Times.

"Sad bi nam bila potrebna više nego ikad"

"U vrijeme kada političari opet radije rješavaju sukobe naoružavanjem, ratom i raseljavanjem, tekstovi Slavenke Drakulić postaju neprocjenjivi. Nedostaje njezin glas i nedostaje ona sama. Sad bi nam bila potrebna više nego ikad", ističe Dagens Nyheter, a Expressen piše:

"Slavenka nam je pomogla da shvatimo komunizam i postkomunizam, rat i poraće, zločin i pravdu, altruističku dobrotu i banalno zlo, feminizam i reakciju društva, ljubav i seksualno nasilje, zdravlje i bolest".

"Smrću Slavenke Drakulić izgubljen je jedan od najunikatnijih, najjasnijih i najutjecajnijih glasova u europskoj književnosti i misli posljednjih desetljeća. Drakulić je posvetila svoj život istraživanju mjesta gdje se povijest siječe sa svakodnevnim životom, gdje ideologija udara po umovima i tijelima - drugim riječima, gdje veliki politički preokreti u konačnici oblikuju sudbine ljudi", zaključuje El País.

S izuzetkom ovog potonjeg, nijedan spomenuti europski medij nema nikakve veze s ljevicom. Štoviše, riječ je o konzervativno-liberalnim i desnocentrističkim listovima i autorima koji nemaju razloga za posebne simpatije prema jugonostalgiji i ostalim "anomalijama" koje Slavenki spočitavaju njezini neistomišljenici.

Ako su ovakvi listovi u Slavenki prepoznali važnu europsku autoricu, onda problem vjerojatno nije u tome da je Europa previše ljevičarska ili protuhrvatski nastrojena, nego u tome što je Hrvatska i dalje premala za vlastite neugodne autore.

Slavenka Drakulić nije bila marginalna autorica koju je inozemstvo otkrilo zato što je "pljuvala po Hrvatskoj". Bila je jedna od rijetkih hrvatskih književnica i esejistica čije su knjige desetljećima čitali, prevodili i citirali izvan granica hrvatskog jezika. Pisala je o teškim temama na način koji je mnogima bio neugodan upravo zato što nije dopuštao nijednoj strani da se osjeća potpuno nevinom i moralno superiornom.

Ciljano hladna i distancirana sućut

Međutim, istinski problem nisu njezini neistomišljenici u Hrvatskoj - u konačnici nitko nije obavezan osobno poštivati lik i djelo Slavenke Drakulić - nego šutnja hrvatskih institucija u povodu njezine smrti.

Osim ciljano hladne i distancirane sućuti koju je po službenoj dužnosti izrazila ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek, nije se oglasio ni predsjednik republike, ni predsjednik Sabora, ni premijer niti itko drugi iz vlade.

I sve bi to bilo prihvatljivo i podnošljivo da Andrej Plenković, Gordan Jandroković i Gordan Grlić Radman prije samo mjesec dana nisu pohitali izraziti sućut obitelji u povodu smrti Julienne Bušić. "Nedostajat će nam spisateljica, esejistica i prevoditeljica koja je istinski voljela Hrvatsku", napisao je Plenković.

"Pamtimo predanost, osobnu žrtvu, iznimnu povezanost gospođe Bušić s hrvatskim narodom i privrženost našoj Domovini, kao i njezin istaknut književni i javni rad kroz koji je neumorno promicala vrijednosti slobode i dostojanstva", dodao je Njonjo, a Grlić Radman zaključio: "Ostat će zapamćena kao književnica i osoba koja je obilježila dio hrvatske političke i društvene povijesti".

Julienne Bušić, podsjetimo, pravomoćno je 1978. osuđena na doživotni zatvor uz mogućnost pomilovanja zbog zračnog piratstva sa smrtnom posljedicom. Puštena je na slobodu nakon 13 godina. Zračno piratstvo bila je pravna kvalifikacija iz američke presude. Politički i kolokvijalno, međutim, riječ je o djelu koje se danas bez imalo okolišanja naziva terorističkim.

Prešućena teroristička prošlost

Julienne, njezin suprug Zvonko Bušić i još trojica hrvatskih emigranata oteli su putnički zrakoplov u New Yorku s namjerom da skrenu pozornost svjetske javnosti na položaj Hrvata u Jugoslaviji. Usput su postavili bombu na Grand Central Stationu, a pri pokušaju njezine deaktivacije smrtno je stradao policajac Brian Murray.

HDZ-ov trojac morao je, naravno, prešutjeti terorističku prošlost Julienne Bušić i proglasiti je "spisateljicom, esejisticom i prevoditeljicom". I to je u redu, o mrtvima sve najbolje. Ali ako je književnica Bušić zaslužila takve riječi od trojice najviših državnih dužnosnika, zašto su ignorirali Književnicu Slavenku Drakulić? Milanović se u svom stilu barem nije oglasio ni o jednoj od njih.

U tom kontrastu problem nije samo odnos državne vlasti prema dvjema pokojnicama. Problem je kriterij po kojem država odlučuje tko zaslužuje pijetet, tko šutnju, a tko prezir.

Ni državni dužnosnici ne moraju voljeti Slavenku Drakulić. Ne moraju se slagati s njezinim tekstovima, njezinim pogledom na rat, nacionalizam, komunizam, feminizam ili Hrvatsku. Ali država koja želi biti ozbiljna mora znati pokazati minimum poštovanja prema ljudima i događajima koji nadilaze dnevnu politiku, osobne animozitete i ideološke sukobe.

Osobe kojima su birači dali povjerenje ne trebaju baš u svakoj situaciji biti navijači i raspirivači svjetonazorskih baklji. Poštovanje prema mrtvima ne može biti nagrada za političku podobnost. Ono je test i izraz pristojnosti živih.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala