"SAMO da budem živa i zdrava. I da ne budem gladna." Ovu ili sličnu rečenicu sigurno ste čuli na stotine puta kao poslovičnu mudrost naših majki i baka. No ta ista rečenica kada je čujete od 8-godišnje djevojčice koja je u životu doista bila gladna ima sasvim neko drugo značenje.

Evelin i Andrej usvojeni su u Zagorje prije četiri godine iz sirotišta u Kongu, nerazdvojni su

Ta djevojčica je 8-godišnja Evelin Krmelić i sa svojim 7-godišnjim bratom Andrejem doselila je iz Konga u Hrvatsku. Preciznije, u Hrvatsko zagorje. Još preciznije, u Bedekovčinu.

U Zagorje su stigli prije nešto manje od četiri godine kada ih je Đurđica Krmelić, inače viša medicinska sestra u jednoj zagrebačkoj bolnici, usvojila i otišla po njih u Kongo. 

Evelin i Andrej nerazdvojni su od malena. Zajedno su stigli u sirotište kada se, kako priča Đurđica Krmelić, biološki roditelji više nisu mogli brinuti o njima. Dodaje kako srećom u sirotištu nisu bili dugo, niti pola godine. 

"Javila sam se u sirotište koje sam pronašla na internetu i brzo su mi poslali sliku njih dvoje. Odmah sam krenula u proceduru usvajanja", kaže Đurđica. Proces je, dodaje, vrlo skup, ali ga je uspjela dovršiti brzo, za oko tri mjeseca. 

Evelin se sjeća svakog trenutka susreta s novom mamom: "Plesali smo i mamu grlili"

Andrej je još bio mali, ali Evelin se dobro sjeća kako je izgledalo kada je njihova nova mama došla po njih u Kongo.

"Sjećam se kako sam išla mami dati pusu i zagrliti. Onda smo se išli presvući pa samo plesali i mamu smo grlili", prepričava Evelin susret s Đurđicom pa pokazuje kako je taj ples izgledao. 

Mama Đurđica: Kada sam došla po njih, Evelin je ponavljala "Pusa, pusa, pusa, pusa". Super nam je, ispunjeni smo i puni ljubavi

"Stalno mi je ponavljala: ‘Pusa, pusa, pusa, pusa", prisjeća se uz široki osmijeh mama Đurđica. 

Presretna je što su Evelin i Andrej sada s njom.

"Ispunjeni smo. Puni smo ljubavi jedni prema drugima, spokojni, mirni. Super nam je", veli Đurđica. 

Iznenadile ih visoke zgrade i - tobogan

Kad su avionom sletjeli u Hrvatsku, Evelin je, priča nam, najčudnije bilo to što su zgrade visoke. "Vidjela sam nove stvari, na primjer tobogan", rekla je Evelin. Na nju je dojam ostavio i tramvaj. 

Nakon kratkog upoznavanja sa Zagrebom stigli su u Bedekovčinu. Sjeća se Evelin odlično i prvog dana u svom novom domu. 

"Meni je bilo čudno kaj imamo hrane"

"Vidjela sam maminu kuću, sobu sam vidjela. Govorila sam Andreju kako je lijepa ta kuća i da mi se baš sviđa", priča. 

"Meni je bilo čudno kaj imamo hrane, lijepu hranu i sve je bilo lijepo, i imali smo kreveta i televizor", kaže Andrej. 

"Zahvalna sam da nisam skoro umrla od gladi"

"Zahvalna sam da sam zdrava, da nisam skoro umrla od gladi i da imam tu jesti", kaže dijete od osam godina. 

Danas Evelin ide u treći razred Osnovne škole Bedekovčina, a Andrej je prvašić.

Ravnatelj: Jako smo sretni što su upisani kod nas, to su jedna izuzetno topla, draga i dobro odgojena djeca

U školi su sretni što su Evelin i Andrej njihovi učenici. "Vrlo smo radosni da su upisani kod nas, još smo sretniji da su se tako dobro uklopili, pogotovo zato što nisu imali lako djetinjstvo tamo gdje su rođeni i zbog činjenice da su to izuzetno topla, draga i dobro odgojena i vrlo simpatična djeca", kaže nam Ivan Paradi, ravnatelj OŠ Bedekovčina. 

Kada pitate Evelin koji joj je najdraži predmet, kao iz topa će odgovoriti - "Svi su mi najdraži." Odmah dodaje kako jako voli školu i učenje.

Zašto voli školu? "Da bih imala posao i da bih bila živa i zdrava"

No na pitanje zašto voli školu stiže odgovor koji je sve samo ne tipičan za dijete od 8 godina.

"Da bih imala posao i da bih bila živa i zdrava", rekla nam je Evelin dok smo s njom pričali na kraju sata Tjelesnog. Usput će nam reći da joj nije jasno kako neka djeca baš i ne vole školu. Hrvatski je savladala već za tri mjeseca. Kaže da jedino još malo mora naučiti pisati, ali da uči pa da će to savladati. Muči je jedino kad druga djeca koriste neke zagorske riječi koje ne razumije.

Najbolja prijateljica joj je Aleksandra, zajedno sjede u klupi. Tješe se, pomažu si, crtaju i igraju se skupa. Aleksandra često u školu donese lizalice, a ponekad i Evelin. 

Sviđa im se Zagorje i vole učiti

U Bedekovčini Andrej i Evelin danas žive, idu u školu, igraju se, i kao pravi Zagorci, idu u vinograd, kamo su i nas odveli. Pitamo ih što rade u vinogradu.

"Beremo grožđe i malo isprobavamo koji su dobri, a koji nisu", kažu pa odmah dodaju da su ipak svi grozdovi dobri.

Kažu da im se sviđa Zagorje. 

"Tu mi je super kaj ima drveća i puno životinja, kaj imam obitelj. U školi jako puno učim i to volim raditi", kaže Evelin.

"I ja", ubaci se Andrej. 

"Da, i ti", potvrdi Evelin.

Pitamo je li im teško učiti. 

"Ponekad je, ali kad se naučiš, jako je zabavno", kaže Evelin, a Andrej potvrđuje da je jako zabavno. Njemu je najdraži predmet Engleski.

Evelin je velika želja da padne pravi snijeg, vesele se lunaparku, kinu...

Pričaju nam da se najviše vole igrati ledene babe. Voze bicikl i skaču na trampolinu, rolaju se i voze se na romobilu. S prijateljicom Aleksandrom Evelin se najviše voli igrati školice. 

Velika joj je želja da ove zime bar jednom padne puno snijega. Ovih nekoliko zima koje je provela u Hrvatskoj padalo je malo pa ga je lovila. I, kaže, skoro je napravila kulu od snijega, ali se brzo otopio. 

Pitamo ih što je na njih dosad ostavilo najveći dojam u Hrvatskoj i što se vesele vidjeti a da još nisu.

Dojmio ih se i lunapark u Oroslavju i vesele se ponovnom odlasku. Evelin sad najviše veseli to što je s mamom isplanirala da za nekoliko dana idu u kineski restoran i prvi put u kino. Oboje se vesele i prvom odlasku na more koji njihova mama planira. 

Andrej najviše od svega želi vidjeti vodotoranj u Vukovaru

Andrej pak ima vrlo specifičnu želju. 

"A ja jedva čekam kad će korona nestati i kad ćemo ići tamo gdje je vodeni toranj, u Vukovaru. Da ćemo gledati kak izgledati iznutra. 

"Unutra je puno vode", ubacuje se Evelin. 

"Da, ali popravili su ga", spremno će Andrej. 

"Volio bih liječiti ljude. Bit ću doktor i puno zarađivati. Što ću s novcem? Za život si kupiti kaj ću trebati"

A što bi htjeli biti kad odrastu? 

"Ja bih htjela biti viša medicinska sestra i tenisačica", govori Evelin. Tenis joj je inače najdraži sport i probala ga je igrati na jednom rođendanu. Voljela bi opet. 

"Ja ću biti isto doktor i jako puno ću zarađivat", kaže Andrej. 

I što će sa svim tim novcem, pitamo ga. 

"Za život si kupiti kaj ću trebati", daje nam Andrej logičan odgovor.

Pa dodaje: "Volio bih liječiti ljude, jako bih volio to napraviti, ali ne znam još kako."

Poruka za kraj

Kad smo Evelin i Andreju rekli da će ih gledati i o njima čitati ljudi iz cijele Hrvatske, iz Zagorja, s mora i iz Vukovara koji su nam spominjali, imali su nešto za poručiti. 

"Ja bih im poručila da ne budeju bolesni i da budeju svi zdravi", veli Evelin. 

Odmah se uključuje Andrej i ispali kroz smijeh: 

"I da mi pokazuju vodeni toranj."