FOTO: Mladina.si

DA HRVATI samo gledaju HRT Tihomira Dujmovića Slovenac Roman Leljak bio bi vrhunski istražitelj "najmračnijih tajni o komunističkim zločinima 1945. godine", da je Bujica jedina emisija Leljak bi bio jedini koji otvoreno govori o  "ljudožderskom držanju hrvatskih komunista", da svi vjeruju MOST-u Leljak bi bio vrhunski stručnjak bez kojeg se "ne mogu otvoriti državni arhivi", a da bezrezervno vjerujete u razum radikalne desnice Leljak bi bio jedini pravi vodič kroz zločine komunista u Sloveniji i Hrvatskoj i gotovo jedini stručnjak po tom pitanju.

Prevario 448 ljudi i odležao u zatvoru

No, istina je sasvim drugačija ili bolje rečeno - nije potpuna. 

U rujnu 1999. godine Leljak je uvjetno osuđen na četiri mjeseca zatvora zbog neplaćanje alimentacije za svoju kćer, a suđeno mu je za prijevare u Austriji, te za zlouporabe kreditnih kartica Diners i American Express, a odgovarao je  i za slučaj prevare 448 žrtava u slučaju Avtoideal.

Sud je tako odlučio da je od austrijskih banki nezakonito dobio 54 tisuća eura, a od 448 žrtava u slučaju Avtoideal 960,000 eura. Na oba suđenja je dobio po tri i pol godine zatvora i robijao je od veljače 2008. godine.

Dok je bio u zatvoru godine 2009. objavio je svoju prvu knjigu, novu verziju Teharske žive rane, koja govori o Hudoj Jami. Do 2012. godine, kada je pušten iz zatvora iako nije odslužio cijelu kaznu, napisao je deset knjiga.

Krenulo je s krađom kazetofona

O službama bivše države zna vjerojatno više od prosječnog 'istražitelja' iz jednostavnog razloga – i sam je u bivšoj JNA bio oficir i obavještajac, no i tamo je zaglavio u zatvoru. U presudi je stajala krađa kasetofona i novaca. U Beogradu je završio školu za vojne kriptografe, dalje služio u Pančevu, gdje je bilo jedno od sjedišta Kontraobavještajne službe.

Sve je to daleko od idealizirane predstave da je ovaj Slovenac "vodeći slovenski istražitelj Udbinih arhiva", a što su nam i HRT i ostali zaboravili napomenuti kada su Leljaka gurali u prvi plan kao - neupitnog stručnjaka.

Nakon što je Leljak prvi put izašao iz medijskog prostora ekstremne desnice te bio službeno pozvan u Sabor kao vrhunski stručnjak, puknula je bruka jer su se novinari pozabavili još jednom njegovom više puta objavljenom i nikada opovrgnutom biografijom.

Kako to već ide kod radikala i ljubitelja zavjere, Leljak je za medijske napade, odnosno ponovnu objavu svoje biografije optužio Božu Vukšića glavnog tajnika Bleiburškog voda da je jednom hrvatskom dnevnom listu predao dokumentaciju o njemu. I to ni manje ni više nego - Jutarnjem listu.

Leljak se nakon toga jednostavno pokupio iz Hrvatske, a prije toga je "zaradio" i demantij MORH-a zbog svojih izjava da su plaćali odvjetnika Nobila za obranu Mustaća i Perkovića.

Tko je prvi u Googleu tražio Leljaka

"U Hrvatsku više ne dolazim, Udba je kod vas prejaka", poručio je Leljak. Hrvatska radikalna desnica od zastupnice Brune Esih pa do radikalnih desnih portala ostala je u čudu i upravo traje svađa tko je novinarima doturio "podatke o Leljaku".

No, članci o Leljaku nalaze se u slovenskim i hrvatskim medijima već godinama pa je zaista smiješno gledate rasprave na desnici tko se prvi sjetio koristiti - Google.  

U suradnji sa slovenskim tjednikom Mladina i u uz njihovu dozvolu, donosimo prijevod članka iz 2014. godine, a  koji predstavlja Leljakovu biografiju. Kako nam je rekao novinar Klemen Košak nikada Leljak nikada nije opovrgnuo ni slova. Naime, Leljak samo kaže da je svoju kaznu - odslužio.    

Roman Leljak, slobodni kulturni djelatnik

U subotu 6. studenog 1993. je u Primorskem jako kišilo. 29-godišnji Roman Leljak, koji je svoj crveni Lamborghini Diablo poslijepodne provozao po magistralnoj cesti između Divače i Kopra, vozio je prebrzo po mokroj i skliskoj cesti. Kada je došao do Kačiškog klanca zanijelo ga je, zaletio se u kamenu ogradu i Lamborghini je izgorio.

U medijima je pisalo da su njegovu 18-godišnju suputnicu, teško ozlijeđenu, preveli u klinički centar, a Leljak danas tvrdi da je bila lakše ozlijeđena i dobila odštetu od osiguravateljske kuće.

"Slomio sam joj ključnu kost dok sam je izvlačio iz gorućeg automobila, kako bi oboje ostali živi", još se malo i pohvalio Leljak. Pola milijuna njemačkih maraka vrijedan automobil je izgorio, a budući da nije imao kasko, Leljak od osiguranja nije dobio ništa. Usprkos tome uskoro je kupio novog, jednakog ovome.

Tada je to bila samo jedna u nizu vijesti kroz koje je Leljak devedesetih godina prošlog stoljeća izgradio imidž "poznavatelja ženske ljepote" i "poslovnjaka koji pregovara samo o milijunima njemačkih maraka".

Danas je drugačije, u životopisu na njegovoj službenoj stranici zadnje 24 godine svog života opisuje riječima: "Samostalni kulturni djelatnik od 1990. godine".

Danas je Leljak još poznatiji nego prije dva desetljeća, ali kao istraživač arhiva koji na tiskovnim konferencijama, u knjigama i na predavanjima kao gost nacionalnih povjerenstava predstavlja svoje spoznaje o zločinima poslijeratne vlade i njenih organa sigurnosti. Zajedno sa zastupnicom SDS-a Evom Irgl je prvo lice kampanje protiv zakona o arhivima i arhivskoj građi.

Deset rečenica duga biografija na njegovoj web stranici započinje ponosno, podatkom da je rođen 21. kolovoza 1964. godine u Hrvatskom zagorju, da mu je majka Milica Belošević potomkinja Stjepana Beloševića kojemu je 30. siječnja 1635. kralj Ferdinand dodijelio plemićki naslov. Dalje kaže da je osnovno obrazovanje odradio u blizini Celja, otišao u srednju vojnu školu u Sarajevu, a potom u centar visokog obrazovanja na Banjici u Beogradu. U dvadesetim se zaposlio u Jugoslavenskoj armiji, prvo kao šifrant, a zatim u sigurnosnoj službi.

Vojni zatvorenik

To su gotovo svi dijelovi života Leljaka koje je podijelio na internetu. U stvarnosti, međutim, arhivi slovenskih medija su se počeli puniti pričama o njemu krajem njegovog rada u vojsci. Godine 1989. Leljak je pred vojnim sudom osuđen na 14 mjeseci zatvora zbog krađe novca i kazeta te zbog neovlaštenog snimanja. Uvijek je tvrdio kako iza svega stoji politika.

On je tvrdio da su ga bivši suradnici počeli proganjati gotovo simultano s njegovim pokušajima da podnese ostavku u vojsci, a nekoliko mjeseci nakon što je pokušao skrenuti pozornost na nepravilnosti u radu sigurnosnih službi Maribora. Uhićen je 25. svibnja 1988. godine, šest dana prije četvorke Janše, Borštner, Zavrl i Tasić, a u uvjerenju da to nije slučajnost podržavao ga je i Odbor za obranu ljudskih prava.

O tom iskustvu je Leljak napisao knjigu u dva dijela "Sam protiv njih", a 1990. knjigu o žrtvama revolucionarnog nasilja Teharske žive rane, ali je pisanje knjige postalo njegova profesija tek nakon dvadeset godina duge stranputice.

Prvo se činilo da će biti političar, ali je položaj predsjednika mariborske Socijaldemokratske partije Slovenije napustio u travnju 1990. "Dio profesionalnog svijetu u našoj stranci je smatrao da, jer sam jednom radio u tajnoj vojnoj službi i jer sam rođen u Hrvatskoj, ne mogu voditi stranku", objasnio je za Večer, dodajući da je njegovu etničku pripadnost kao problem vidio i mariborski Demos.

U ljeto te godine posvađao se s tadašnjim ministrom obrane Janšom, Borstnerom i Andrejom Lovšinom, Janšinom suokrivljeniku u skandalu s oružjem. Poziv u tzv. Sektor 9 Leljaku se nije svidio jer je smatrao da se radi o tajnoj kontra-obavještajnoj službi koja je djelovala, iako službeno nije postojala.

"Budući da nigdje još nije objavljeno da je uspostavljen Sektor 9, ne znaju se njihove metode rada i što su im ciljevi", rekao je Leljak.

Umjesto agentom, Leljak je postao ono što danas nazivamo "honorarac". U mariborskom centru inovacija Teznom, posvećenom mladim i perspektivnim tvrtkama, osnovao je ZAT - zavod za alternativnu teoriju. Izdavao je knjige kao što su "Crne bukve anonimnog autora" i "Krivnja i grijeh" Dr. Spomenke Hribar, a uređivao je i reviju "Špijun".

U uvodu prvog broja koji je objavljen 1991. godine u petnaest tisuća primjeraka, objasnio je da je časopis potreban jer živimo u vremenu "kad se nove vlasti naginju ekstremnoj desnici, kada se u prvi plan gura prvenstveno nacionalni suverenitet, kad na scenu stupaju preskupe republikanske vojske".

Godine 1992. se zavod za alternativnu teoriju više nije bavio samo uređivanjem i objavljivanjem, već su Leljak i kolege u Švicarskoj kupovali sredstva za čišćenje i autokozmetička sredstva koje su u svojim prostorijama u podrumu tezenskog poslovnog inkubatora praznili iz većeg pakiranja u manje i preprodavali.

Posrednik kredita

U svakom slučaju mu je išlo dobro, budući da je u Mariboru bio poznat po Rolexima, Lamborghiniju i sponzoriranju hokejaškog kluba i ženskog košarkaškog kluba. Kada su ga novinari pitali otkud mu novac, rekao je da ga je dobio od prodaje knjiga a onda ga odlično oplodio.

A oplodio ga je uglavnom novcem austrijskih banaka. Prema njegovim riječima, zajedno s poslovnjakom iz Klagenfurta Adolfom Höglerom pomogao je oko 500 Slovenaca dobiti kredit za kupnju automobila. Radilo se, dakle, o posredovanju. Ipak, Höglera je u svibnju 1994. opljačkao pet pripadnika slovenske specijalne policije, ali je suradnju s Leljakom navodno prekinuo puno ranije, bez otvorenih pitanja, kako su tvrdila obojica.

Još točnije bi na pitanje o novcu odgovorio kada bi rekao da ga stvara iz ničega. Ta spoznaja se u slovenskoj javnosti počela razvijati u travnju 1994. godine, kada je direktor austrijske banke Alfons Schmalzhofer putem medija izjavio: "Naše kupce u Sloveniji obavještavamo da rate za leasing ne smiju povjeravati ZAT-u". Da bi bio još jasniji, dodao je da su "Romanu Leljaku zbog neozbiljnog poslovanja u Austriji zauvijek zatvorena vrata za leasing automobila."

Leljak je, naime, u Leasfinanuz 1993. dogovorio nekoliko kredita za Slovenaca i nekima je novac i dao, a neki su se tijekom pregovora za kredit predomislili, ali je Leljak koristio njihove podatke i krivotvorio potpise, uzeo sam kredit u njihovo ime i zadržao novac za sebe. Oni koji su kredit željeli su ga od Leasfinanza dobili preko Leljaka i kupili automobil. Kada su novac vraćali, on nije išao dalje od Leljaka.

U tom razdoblju je Leljak preko kredita od austrijske banke Hypo leasinga na svoje ime kupio dva automobila Mercedes Benz 300 SL te još jedan Mercedes na ime tadašnje supruge, koja za to nije ni znala. koje to ne znaju. Postoje indicije da je prodao svoj Mercedes, iako mu je to ugovor branio, a novac je potrošio za kupnju Lamborghinija kojim je zamijenio onog koji je izgorio na magistralnoj cesti.

Fiati i piramidalnih shema

Godine 1994., kada su iz Austrije u Sloveniju počele dolaziti prve loše vijesti Leljak je već rekao zbogom ZAT-u te je u novoj tvrtki Avtoideal u Mariboru prodavao automobile Fiat Punto. Hvalio se da mu posao donosi 48 tisuća maraka tekuće dobiti tjedno i tako uvjeravao ljude i tvrtke da će im, ako ulože novac, na mjesec isplaćivati četiri do sedam posto kamate.

U stvari je u godini dana prodajom Punta zaradio samo osam tisuća eura pa mu je Fiat prekinuo posredovanje. Avtoideal se počeo baviti "financijskim posredovanjem", što je značilo da je novac ulagača pozajmljivao dalje novac. Ulaganja je još nekoliko godina bilo dovoljno da je mogao isplatiti obećani interes.

Novca je bilo toliko da je otvorio As, prvi slovenski tabloid u boji, a priče u njemu uznemiravale su slovensku estradu. Pjevačica Helena Blagne ga je tužila jer je napisao da joj ljubav s Mitjom Zamanom donosi razdor u obitelj, a model Ninu Gazibaru je povrijedila objava petnaest godina starih fotografija na kojima je bila gola.

Skandali su ga pratili i na natjecanjima ljepote koje je sponzorirao je se šuškalo i da je u 1994. godini na jednom natjecanju jednoj djevojci kupio titulu najljepše. U svakom slučaju puno je putovao te se zbližio s drugom pratiljom Miss Slovenije Katjom Kori. Kada se 1995. godine preselila k drugom dečku čak Leljak ju je odvukao u svoj automobil i pokušao je nagovoriti da pobjegnu zajedno. Iako je ljepotica uvjeravala policiju da je to bila otmica, kasnije je promijenila mišljenje i Leljak nije bio procesuiran. Ostao je prvo lice slovenskih izbora ljepote, a 1996. je čak obećao da će u Radence dovesti svjetski poznati supermodel Naomi Campbell.

U to vrijeme dogodio se raspad velikih slovenskih piramidalnih shema, tako da su mnogi ulagači u društvu Avtoideal željeli brzo povući svoj novac. 23. listopada 1996. Leljak je svim investitorima objavio da više nema novca. Nakon nekoliko sastanaka investitori su odlučili da je najbolje rješenje za tvrtku stečaj, a kada su se opet okupili točno godinu dana kasnije Leljak im je obećao da će do 2001. godine biti u potpunosti isplaćeni. Uvjerio ih je da će jamčiti osobnim bogatstvom i predstavio plan prema kojem će u tri godine zaraditi oko milijun i pol eura. Pokazao im je pismo neke američke banke koja mu je navodno dala kredit i ugovor s Citroenom za 1980 vozila.

Ubrzo nakon ovog susreta Leljak je kao suvozač gradonačelnika Kopra Borisa Popovića sudjelovalo u utrci za Svjetsko prvenstvo relija u talijanskom San Remu i zauzeli su devetnaesto mjesto. Leljak se kasnije okušao i kao vozač na dva mitinga slovenskih relija Saturnus.

U međuvremenu vjerovnicima Avtoideala postalo je jasno da novca neće biti. Tvrtka nije podnijela nikakve akcije protiv svojih dužnika budući da je daleko najveći dužnik bio magazin AS, odnosno Roman Leljak. Američkog novac nije bio, kao ni Citroena, a prostorije tvrtke uskoro su nosile natpis Avto kolo, kako se zvalo poduzeće Leljakovog brata Gorana. Magazin AS više nije izlazio, a računala i druga oprema navodno su ukradeni. Leljak je od biznismena iz Novog Mesta Marjana Rožića naručio kaubojke iz Hong Konga vrijedne 14 milijuna tolara pa ih preprodavao po više butika, a i ako je imao prihod, za njega nisu znali ni vjerovnici Avtoideala, a bez novca je ostao i Rožić

Desetljeće na sudu

U rujnu 1999. godine uvjetno je osuđen na četiri mjeseca zatvora zbog neplaćanje alimentacije za svoju kćer.

Sljedeći mjesec je već počelo suđenje Leljaku za prijevare u Austriji, ali i za zlouporabe kreditnih kartica Diners i American Express. Ubrzo je Leljak sudove počeo obilaziti i zbog malverzacija u tvrtki Avtoideal.

Sudilo mu se veći dio prvog desetljeća ovog stoljeća. Suđenje je trajalo dugo jer je Leljak otišao u Zürichu homeopatskim metodama i magnetskom rezonancijom izliječiti glavobolje i umor. Brzina nije pomogla ni činjenica a ga je usred suđenja napustio odvjetnik Leopold Godnič zbog toga što mu nije isporučio obećane dokumente koji bi mogli dokazati njegovu nevinost. Zbog mogućnosti da slučaj ode u zastaru sudac je morao iz optužnice maknuti točku o zloupotrebi kreditnih kartica.

U zatvor je Leljak otišao u veljači 2008. Sud je odlučio da je od austrijskih banki nezakonito dobio 54 tisuća eura, a od 448 žrtava u slučaju Avtoideal 960,000 eura. Na oba suđenja je dobio po tri i pol godine zatvora.

Nakon dva mjeseca u zatvoru se počeo žaliti na uvjete. "Sobe su pretrpane, mnogi boluju od hepatitisa B i C, ja sam ovdje po prvi put u životu vidio droge, zastrašujuće je gledati dečke kako lome tablete za spavanje pa ih snifaju kroz nos. I onda takvi rade u blagovaonici. To mi se zgadi, zato jedem smo ono što mi jednom mjesečno šalju od kuće", žalio se i tako pokrenuo prvu tužbu zatvorenika protiv države. Odvjetnik Franci Matoz zastupao je više od 300 zatvorenika, ali su prošle godine na Europskom sudu za ljudska prava izgubili.

Leljak se iz zatvora javljao i kada je otvorena Huda Jama, koju je i sam istraživao 1989. godine. Kada je prebačen u poluotvoreni zatvor u mariborskoj Rogozi sudjelovao je na javnim događanjima na tu temu.

Prije svega, u zatvoru je ponovno počeo pisati. Godine 2009. objavio je svoju prvu knjigu, novu verziju Teharske žive rane, koja govori o Hudoj Jami. Do 2012. godine, kada je pušten iz zatvora iako nije odslužio cijelu kaznu, napisao je deset knjiga.

"Odslužio sam kaznu koja mi je dodijeljena", kaže danas. Parafrazirajući staru izreku možemo reći da je sve ostalo sadašnjost. I sa stajališta te sadašnjosti je za Leljaka njegova osobna povijest samo ono vrijeme kada se opisivao kao "slobodni kulturni djelatnik".