DESETLJEĆIMA je vlast poticala model turizma koji se temelji na malim iznajmljivačima. Omogućavala je gradnju ne samo u prvom nego i u nultom redu uz more, ponekad i u samome moru, a zatim sve dublje u brdima, na lokacijama s kojih do plaže za pet minuta možete stići jedino ako imate zip-line.

Desetljećima je vlast poticala ulaganje u beton i apartmane kao jedan od porezno najpovoljnijih oblika ulaganja u Hrvatskoj, uz gotovo simbolične paušale po krevetu. Taj je model zadržala i kada je svima postalo jasno da više nije riječ o sobi koju ljeti iznajmljuje dvoje domaćih umirovljenika, nego o četvrtoj ili petoj luksuznoj vili istog vlasnika.

Desetljećima nitko u vlasti nije ozbiljno pitao odakle novac za golema ulaganja u apartmane, vile, bazene i cijela naselja. Kao da nikome nije palo na pamet zapitati se pere li se na Jadranu možda ne samo rublje gostiju nego i novac. I to prljavi novac, ne samo iz ove zemlje.

Kada je stvar krenula loše, država je pronašla krivca

Kada je stvar krenula loše, kada su ceste postale preuske, septičke jame počele curiti u more, a tisuće kreveta stranih vlasnika okupirali "prijatelji i rodbina" koji ne plaćaju nikakve poreze, država se napokon sjetila da postoji problem. Sjetila ga se kada se turizam pretvorio u jedanaest SUV-ova parkiranih ispred betonske kocke koju kao da je projektirao HEP, kada je tlak vode postao snažan poput hrvatske oporbe, a kanalizacija je plan iz treće ladice referenta u općini s naznakom "aktivirati pred izbore".

Ukratko, država se, nakon nekoliko desetljeća poticanja upravo apartmanskog modela, ozbiljno namrštila, pogledala posljedice vlastite politike i zaključila da mali iznajmljivači više nisu pozitivci hrvatske turističke priče. Struktura gostiju ne odgovara. Moramo povećati kvalitetu. Moramo povećati potrošnju po gostu. Moramo produljiti sezonu. Moramo razvijati održivi turizam.

A isti taj mali iznajmljivač, među kojima su se mnogi u najam bacili iz čiste potrebe jer je obalnom dijelu Hrvatske malo što drugo ostalo, sada postaje glavni krivac zato što gosti nisu, kako se to pristojno kaže, dovoljno kvalitetni. Ne jedu škampe po restoranima i ne piju alkohol iz čaša s kišobrančićem po koktel-barovima. Ne troše dovoljno, ostaju prekratko, sami prže jaja za doručak i odlaze s početkom školske godine. Prosječno godišnje zauzeće turističkog kreveta iznosi 55 dana, šest dana manje nego 2019. godine.

Do sredine listopada mnoga se naša mjesta već pretvaraju u otužni tematski park nakon zatvaranja: spuštene škure, zaključani restorani, prazne rive i pokoji domaći čovjek koji kroz buru nosi vrećicu iz trgovine.

Nuklearni rat preživjeli bi žohari i turističke zajednice

Hrvatska, istina, ima čitav sustav turističkih zajednica. Ima ih brat-bratu tristo: nacionalna, županijske, gradske, općinske, mjesne i područne, povezane u tako temeljito razgranatu administrativnu mrežu da je očito projektirana s ugrađenom strateškom redundancijom.

Gotovo svako mjesto koje ljeti uspije skupiti nekoliko apartmana, dvije konobe i čovjeka koji iznajmljuje pedaline ima svoju turističku zajednicu, direktora, vijeće, skupštinu, program rada, financijski plan i barem jednu fotografiju zalaska sunca snimljenu dronom.

Dođe li jednom do nuklearnog rata i propadne li civilizacija u nuklearnoj apokalipsi, ostat će barem pokoja turistička zajednica. Nema te kataklizme nakon koje ispod suhozida neće izmigoljiti predsjednik turističke zajednice, pomalo prašnjav, ali s uredno sačuvanim pečatom i blokom uplatnica za pristojbu koju bi naplaćivao preživjelim lišajevima. Hrvatske turističke zajednice preživjet će sve.

Rade oni projekte i programe, rade svih 365 dana u godini, barem tako kažu. Rade i 366 kada je prijestupna. Svakoga dana troše naš novac, analiziraju, koordiniraju, strateški usmjeravaju i usput završavaju prestižne MBA studije. A znate koji je rezultat? I dalje se u listopadu zatvori posljednja konoba i ode posljednji gost. I dalje je sve prazno zimi. I dalje priče o kongresnom, zdravstvenom i drugom turizmu ostaju uglavnom priče.

Turistička CRO kartica: Dobrodošli u 2023. godinu

Naravno, sve te turističke zajednice, sa svojim stotinama zaposlenih, osim što se danas bune protiv upravo onoga modela turizma koji su zajedno s državom razvijale desetljećima, moraju nekako stvoriti i dojam da nešto konkretno rade. Imamo tako CRO karticu. Projekt je to Vlade i Ministarstva turizma i sporta, dok je Hrvatska turistička zajednica uključena u njegovu promociju.

Nikada nije postala masovni turistički alat kakvim je predstavljana. A znate li koje su ponude trenutačno istaknute na njezinoj službenoj stranici? One za 2023. i 2024. godinu. Toliko o učinkovitosti ovog dijela javnog sektora.

Pa, dragi građani Hrvatske, ako negdje naletite na Doktora Whoa, zamolite ga da vas TARDIS-om prebaci tri godine unatrag kako biste mogli iskoristiti veliku pogodnost hrvatske turističke administracije.

Manje je gostiju? To je super jer "destinacija diše"

U hrvatskom turističkom sektoru razvio se i poseban jezik. Nešto poput jezika agenata za nekretnine, u kojem je svaka ruševina "nekretnina s potencijalom", grijanje na drva "toplina doma", a poljski zahod "dodir tradicije".

Tako je direktorica Turističke zajednice Kvarnera Marijana Kalčić, komentirajući u prilogu HRT-ova Dnevnika podatak da je u privatnom smještaju na Kvarneru osjetno manje gostiju, izjavila: "Hotelski smještaj dobro stoji, u privatnom smještaju je možda malo manje turista, ali to se stvarno iz dana u dan mijenja. Lokalno stanovništvo je zadovoljno ovim brojkama zbog toga jer, kako volimo reći, destinacija diše. Nema onih začepljenja, nema pretjeranih gužvi."

Dakle, prema turističkoj zajednici, kada dolazi manje turista, "destinacija diše". Vjerujem da se vi koji ovo čitate ne biste sjetili takve genijalnosti, ali zato i niste direktori turističkih zajednica.

Zamislite koliko bi tek disala bez gostiju

Valjda bi, kada ne bi došao baš nijedan gost, destinacija konačno prodisala punim plućima, a oduševljeno lokalno pučanstvo organiziralo paganske svetkovine s mnogo alkohola, plesa i drugih putenih užitaka. Istina, bilo bi nešto teže platiti račune za zimu, ali nećemo se opterećivati takvim sitnicama. Važno je da "destinacija diše". Koji lijep izraz, uvijek se može iskoristiti u razgovoru.

Cijeli paradoks hrvatskog turizma jest u tome što se on ne događa zahvaljujući radu Ministarstva turizma, turističkih zajednica i svih ostalih koje se danas moderno naziva dionicima. Hrvatski turizam događa se uglavnom unatoč njima. Gosti dolaze zbog mora, sunca, gradova, otoka, hrane, sigurnosti i činjenice da je Hrvatska dovoljno blizu milijunima Europljana da do nje mogu doći automobilom. Ni za što od toga nisu zaslužne turističke zajednice.

To da će ovakav model turizma prije ili poslije udariti u zid, moglo se predvidjeti još prije barem dva desetljeća. Država ga je svejedno gradila, hranila i porezno njegovala. Sada se, kada su posljedice stigle na naplatu, namrštila i pronašla krivca. Malog iznajmljivača.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala