GLOBUSOV novinar u razgovoru za Index.hr objašnjava zašto se susretao s haaškim istražiteljima koje je šef POA-e Franjo Turek uhodio prikazavši ih kao strane špijune.

Tjednik “Nacional” je u prošlom broju objavio fotografije navodnih američkih odnosno britanskih špijuna u sumnjivim aktivnostima s novinarom “Globusa” Gordanom Malićem pa je bilo red, pošto je optužen za špijunažu, da ga pitamo kako je doživio objavljivanje Turekove prezentacije u Pukanićevom tjedniku?

Riječ je o mojim susretima s haškim istražiteljem i dužnosniku State Departmenta koji su, prema priznanju bivšeg ravnatelja Policije Ranka Ostojića, pomogli u uhićenju haškog bjegunca Ivice Rajića. Tada su postojale međunarodne institucije koje su pomagale Hrvatskoj da dođe do tog haškog bjegunca. Kako su te institucije prošle u Hrvatskoj nakon te suradnje najbolje pokazuje prezentacija POA-e. Ni sa jedne službene razine vlasti, bilo Vlade, bilo drugih tijela, nije izražena zahvalnost na suradnji i na obavljenom poslu.

Kako komentirate samu činjenicu objavljivanja slika haških istražitelja?

Ni u jednom mediju na prostoru bivše Jugoslavije nisu objavljene fotografije haških istražitelja. To se naprosto ne radi. To je granica koja se ne prelazi. To se ne događa ni u Srbiji gdje otpor suradnji s Haagom ide od ulice do vrha države. Ma koliko god neki mediji u susjednoj državi bili nacionalistički raspoloženi nisu se poslužili neprofesionalizmom i suradnjom s obavještajnim podzemljem kakav demonstrira tjednik “Nacional”.

Čini se da "Nacional" ima intenciju prokazivanja vašega rada s obzirom da ste prvi objavili sažetak Turekove prezentacije...

Ja sam objavio onaj dio Turekove prezentacije koji je kontroverzan, to jest, koji dokazuje da je Turek, prikupljajući podatke o haškim istražiteljima i novinarima, učinio težak prekršaj kakav je slijediti i špijunirati haške istražitelje s kojima naša zemlje legalno surađuje. “Nacional”, drugim riječima, veliča protuustavno ponašanje Turekovih špijuna i njega samog. Turek je prikazao jednu suludu varijantu urote protiv Hrvatske. Umjesto da pomogne istražiteljima da dođu do haaških bjegunaca, on je bjeguncima pomogao da dođu do istražitelja.

A, čujte, možda i sa zadatkom da se pripremi teren kako bi se novinare optužilo za eventualni neuspjeh u pregovorima Hrvatske s Europskom komisijom. Je li Turek lagao Predsjedniku Mesiću?

Da, Turek je lagao Predsjedniku, lagao je Premijeru. Ali najmanji je problem taj da je Turek lagao. Suština afere je u tome da nije bilo adekvatne reakcije nakon što je nositeljima vlasti postalo jasno da im je Turek lagao. A trebali su reagirati i shvatiti da nešto s Turekom nije u redu jer napada Ranka Ostojića, čovjeka koji je uhitio Ivicu Rajića i ljude koji su mu u tom poslu pomagali. Ivica Rajić se skrivao pomoću mreže koja očito funkcionira i danas. Ono što su nekad bili Markica Rebić i Ivić Pašalić to su donedavno bili Franjo Turek i Željko Bagić. To je lice i naličje jedne te iste priče koja govori o sprezi kriminalnog podzemlja, obavještajne zajednice i dijelova političke elite. Ta sprega uvijek pronalazi svoj legalitet. Ne samo u vrhu vlasti nego i u onim institucijama koje se trebaju boriti protiv takvih fenomena. Razlika između Pašalića i ekipe oko “Nacionala” jest samo u tome tko danas bolje zastupa interese generala Gotovine.

Dakle, vi mislite da Carla Del Ponte ne pretjeruje kada kaže da visokopozicionirane strukture u Hrvatskoj i dalje pomažu Gotovini u bjegstvu.

Ja mislim da ona uopće ne pretjeruje i da je to stvar koja je poznata državnom vrhu. Ono što ona zna i što je nekoliko puta naglasila ne sputava ju u priznavanju dobrih namjera vlasti. Dakle, namjere, deklaracije, stajališta Vlade su nešto vrlo pozitivno. Oni kao da pokazuju da konačno misle ozbiljno ali još uvijek nisu obračunali sa spomenutim strukturama. Zato tvrdim da slučaj Gotovina najmanje čini sam general Gotovina. Nakon intervjua u Nacionalu postali su jasni razmjeri tog slučaja.

Koja je vaša radna hipoteza u ovom slučaju?

Moja je pretpostavka da do intervjua s Gotovinom uopće nije došlo na inicijativu “Nacionala” nego ja mislim da je to Gotovinina inicijativa. On je shvatio kako stvari stoje s onima koji trguju i zarađuju na njegovom slučaju i pokušao se nagoditi s Haaškim sudom i Tužilaštvom. ali je to učinio na pogrešan način jer je priznao Sud ali ne i optužnicu. Dakle, njegova pretpostavka da je moguć kompromis s Haaškim tužiteljstvom je bila kriva bez priznavanja optužnice a pri tome ne mora prihvatiti svoju krivicu. Funkcioniranje Gotovininih simpatizera i pomagača za koje i danas tvrdim da uopće nisu pomogli, naprotiv, kompromitirali su ga još više, je pokazalo da su te ne radi više ni o kompromisu nego o čistoj ucjeni hrvatske vlasti i da su to dobro naplatili. Riječ je o velikom novcu. Postoje cijele grupe koje naplaćuju tzv. pomoć generalu Gotovini. Bave se i reketom. Ja sam razgovarao s nekoliko krupnih kapitalista koji su mi priznali da su im uzeli novce klasičnim sistemom reketarenja.

Dobro, javnost se nakon članka u “Nacionalu” pita niste li vi ipak suradnik stranih obavještajaca?

Ja sam hrvatski novinar i u svojem sam istraživačkom radu razgovarao s haaškim istražiteljima i američkim dužnosnicima. Ja bih rado razgovarao sa obavještajcima iz britanskog MI6 ali oni ne mogu doći na red od ovih naših. Moj je posao da istražim teme vezane za ratne zločine, hrvatske suradnje s Haaškim sudom, pa i kriminala u nas. I sada, nije sporno razgovarati s haaškim bjeguncima. To ja kolegama ne zamjeram. Ali je, paradoksalno, sporno razgovarati s haaškim istražiteljima, bez obzira što svaki hrvatski građanin ima obavezu surađivati s Haaškim tribunalom. Kome koristi objavljivanje slike haaških istražitelja nego bjeguncima i njihovim pomagačima? I tko tu radi protiv hrvatskih interesa?

Kako to da vodstvo Hrvatskog novinarskog društva ne prepoznaje taj problem i ne proziva kao ne-etičkim i neprofesionalnim ovo što radi tjednik “Nacional”?

Svašta smo doživjeli u Tuđmanovo doba ali ne i to da obavještajna zajednica pripremi optužnicu protiv novinara za veleizdaju. Više me smeta od audio-vizualnog istraživačkog uratka u Nacionalu to što imamo mlaku ili suzdržanu reakciju struke pa i vodstva HND-a.

U smislu - nije li ipak Malić neki špijun?

Upravo tako. Da nije to sve ipak točno pa, ako se i ne dokaže, ostat će sumnja. Kako se bavim sumnjivim temama, možda sam i sam sumnjiv. A to je problem svih istraživačkih novinara. Dragutin Lučić izjavljuje da ne bi bilo dobro da se novinari druže sa svakim jer narod gleda pa kaže s kim si takav si. Ali s kim ja da radim istraživanja nego s akterima priča o kojima pišem? Bez obzira na kojoj strani bili. Nema istraživačkog novinarstva bez poznavanja miljea. Ako smo mi špijuni i agenti koji radimo protiv Hrvatske, zašto nije pokrenuta istraga kod Državnog odvjetništva i zašto nema kaznene prijave protiv nas? Ako nema kaznenog djela, onda se to baca u smeće a ne da se time ide u Ured predsjednika Republike ili da se to objavi u formi potjernice u “Nacionalu”.

Ipak ste optuženi za urotu protiv zemlje...

Ja sam optužen da rovarim protiv Hrvatske. Tamo se tvrdi da sam ja objavljivao gdje se nalazi Gotovina ili da se nalazi u Hrvatskoj prije nego što bi Carla Del Ponte imala neki nastup ili kada bi se trebala donijeti neke važne međunarodna političke odluke ali ja to nikada nisam pisao. Naprotiv. Ja sam se time zajebavao i objavio sam da se ukazao više puta nego Gospa Međugorska. Ona daje svoja tri intervjua dnevno a Gotovina se ukazuje istovremeno na bezbroj mjesta na planeti. Ali nitko se ne pita o čemu sam to ja pisao nego koji su to moji kontakti bili.

U "Nacionalu" piše da je POA zaključila da je taj haški istražitelj samo formalno  to ali da je zapravo špijun Mi6.

Tako bih ja mogao zaključiti da je Franjo Turek bio šef POA-e samo formalno ali da je zapravo radio za Hrvoja Petrača.

Mnogi će zaključiti da se ipak samo radi o nastavku rata između “Nacionala” i “Globusa”.

Zašto mi se ne bi vjerovalo da ja ne predstavljam interese kompanije za koju radim nego interese naše struke, javnosti ili vlastiti interes da zaradim mjesečnu plaću. Iste bi članke objavljivao u Feralu, Novom listu, Indexu ili bilo gdje.

Koje su namjere teksta u “Nacionalu”?

Prva je, budući nisu ništa dokazali jest: idemo Maliću jebati mater. Nismo dokazali urotu, a jako smo se trudili, idemo kolegu zajebavati i to gadno. Ako nema urote onda hajmo raskrinkati barem Malića kao špijuna. Dobro, da vidimo koji su to moji motivi. Lova? Ako postoje strani špijuni kod nas onda su to oni koji prodaju strane kompanije, onda su to oni koji uzimaju velike provizije, oni koji namještaju poslove u Hrvatskoj stranim kompanijama, a ne mi koji živimo u obiteljskim stanovima od 35 kvadrata. Ja sam se u emisiji “Otvoreno” pojavio peti puta na televiziji u istome odjelu.

Iz ovoga proizlazi da državni vrh nije imao pojma što radi državna sigurnost, i to u trenucima kada se odlučuje o našem ulasku u EU, što je samo po sebi zabrinjavajuće.

Oni kao da su rekli: OK, Gotovina nije u Hrvatskoj, idemo na ručak. To je kao da ministar policije kaže: danas me organizirani kriminal i korupcija ne zanimaju, pa ću se samo baviti prometnim prekršajima.

Ispada da aparat državne sigurnosti ne radi ni za jednu Vladu jer Sanaderova vlast nije reagirala a Račan je Turekova izvješća bacao u smeće.

Pa u tome je problem, što obavještajni aparat ako ne radi za Vladu onda radi za neku stranu vladu ili radi za kriminalno podzemlje. U ovom sam slučaju potpuno siguran da je POA radila za interese kriminala. Ovdje nema ničega osim priznanja da sam zaboravio dostaviti “ono” što sam zaboravio ispod hrpe papira a tamo se nalazi mjesec dana. Što bi to bilo tako važno za državnu sigurnost a da sam ja to zaboravio ispod hrpetine papira u redakciji ili da smatram da mi je žena izgubila i ne mogu naći ni doma ni na poslu?

A to je bio?

Ma, radilo se o jednom popisu mudžahedina. Eto o čemu se radilo. Čekalo je barem dva mjeseca za objavljivanje u "Globusu" pa su se tako nataložili drugi papiri. Eto, to je to "ono", što sam konačno objavio u članku o vezama Al Qaide u BiH.  To je moj materijalni doprinos rušenju Hrvatske.

Špijunirati rad haaških istražitelja i rad novinara koji pišu o ratnim zločinima ili o hrvatskoj suradnji s Haagom sigurno nije put koji nas vodi u Europu.

Nažalost, reakcije koje primjećujem nakon objavljivanja članka u Nacionalu su totalitarne. Dio javnosti je stao ne na stranu nas novinara nego na stranu tajnih službi. Mi otkrivamo afere organiziranog kriminala, skandala u privatizaciji, pišemo o međunarodnim kriminalnim vezama koje se protežu kroz regiju, itd, i ispadamo krivi za izdaju države. Zašto nema uhićenja kriminalaca? Zato što se obavještajni aparat služi vladajućima kao detektivska agencija koja im dojavljuje, besplatno, tko se iz protivničkog tabora s kime sastao i popio kavu, to jest, bavi pizdarijama a ne svojim poslom, to jest, kako sam rekao, ono se bavi interesima kriminalnog miljea.

Dobro, tko je naručio Turekovu prezentaciju?

Iza prezentacije stoji narudžba podzemlja i Ivo Pukanić, jer neki moji poznanici želi uhapsiti neke njegove prijatelje ali ne zato što su to njegovi prijatelji nego zato što se nalaze na tjeralicama Interpola.

Znate li tko je snimio fotografije koje vas prikazuju u dijalogu sa dužnosnikom State Departmenta?

Ja nisam mogao vjerovati kada sam vidio tko nas snima. Neću reći njegovo ime i prezime jer bi to moglo biti utuživo a ne mogu dokazati da je to on, ali ću reći da se radi o poznatoj javnoj osobi koji je uz to bivši sudac Vrhovnog suda.

Molim?

Da. To je čovjek koji je postao protagonist jedne pedofilske afere. U uši je imao nekakve slušalice i snimao nas je.

Bio je sam?

Da. Nisam mogao vjerovati da su stvari otišle tako daleko da POA angažira osobu takvog statusa i da je, primjerice, jedan od agenta provokatora koji mi je poslan saborski zastupnik i to ne bilo koji zastupnik.

Pa se može zaključiti da POA tog suca ucjenjuje?

Može se pretpostaviti. Ne znam.

Što vi zaključujete iz svega ovoga? Koju sliku ostavljamo u svijetu?

Nije dovoljno da se razlikujemo od Srbije. EU traži da budemo što slični njoj, a ovako kako se ponašaju te naše strukture, obavještajne i političke, kao da žele poručiti Europi da još nismo zreli za ozbiljne pregovore. Ako vlast ovaj slučaj nije spremna riješiti na način na koji je nas grupa novinara zatražila to znači da Hrvatska nije spremna za početak pregovora s EU. Hrvatska, izgleda, ne odlučuje sama o ulasku u EU, ali odlučujemo o tome kakvi ćemo ući u EU. Ukoliko hrvatska vlast ne riješi ovaj slučaj pozitivno očito je donijela odluku da joj nije do ulaska.

Razgovarao: Drago Pilsel