NAVIJAČKI obračuni u Grčkoj, koji su rezultirali smrću navijača AEK-a i desecima uhićenih pripadnika BBB-a koji su došli raditi nerede zajedno s navijačima tamošnjeg Panathinaikosa i AEK-a, na svjetlo su dana iznijeli u nekim tragovima i neke činjenice o grčkom pravnom sustavu i društvu, a koji su većini nepoznati jer Grčka nije zemlja koja je našoj javnosti i medijima previše u fokusu.

To je bila jedino za vrijeme krize eurozone i neuspjelog otpisivanja dugova. Sada je slučaj uhićenih hrvatskih državljana donio informaciju da su grčki zatvori opasni, da su navijačke skupine jako radikalizirane, a da su tamošnji mediji skloni generalizaciji i paušalnoj ocjeni o „nacistima u Hrvatskoj“, „nacizmu“, „nacističkom stadionu“ i sl.

Ovo nije tekst o navijačkim skupinama u Grčkoj, ni o zatvorskom sustavu, ali jest o grčkoj političkoj sceni i dominantnoj ideologiji u Grčkoj jer je, bez uvida u to, nemoguće razumjeti ni ponašanje navijačkih skupina, ni medijsku retoriku koja je preplavila grčki mainstream. 

Krenimo in medias res.

Otprilike razina Putinova "antinacizma"

Prozivanje Hrvatske, hrvatskih navijačkih skupina, pa i čitavog jednog kluba „nacističkim“, nije neka novost. Ta je retorika bila, primjerice, dominantna u sklopu operacije „Labrador“ koju su orkestrirali ostaci jugoslavenskih tajnih službi ranih devedesetih godina s ciljem okaljavanja međunarodnog ugleda Hrvatske u vrijeme agresije i borbe za samostalnost.

Takve optužbe za nacizam, poznato nam je i odnedavno od rata u Ukrajini koji je i pokrenut pod egidom „denacifikacije Ukrajine“, jedna su od najčešćih izlizanih fraza koje bi trebale biti toljaga za ušutkavanje, difamaciju i eliminiranje političkih protivnika i, općenito, cijele „protivničke strane“.

Zašto je to posebno paradoksalno kad dolazi od grčke strane i zašto je to otprilike razina Putinova „antinacizma“?

Grčka drži uvjerljivo prvo mjesto po razini antisemitizma u Europi

Prvo, i u svjetskim okvirima najvažnije, Grčka drži uvjerljivo prvo mjesto po razini antisemitizma u Europi - čak 69% negativnog odnosa spram Židova prema istraživanjima Antidifamacijske lige. Grčka je, s tim povezano, vjerojatno najnacionalističkija zemlja u Europi, jaki helenski nacionalizam obilježje je svake političke opcije, od krajnje ljevice do krajnje desnice (a obje su nezanemarivo zastupljene u grčkom društvu), a zemlja je etnički „najčišća“ u cijeloj Europi. Čak preko 98% etničkih Grka, dok malobrojnim manjinama (Albanci, Turci, Bugari, Židovi) nije omogućena kulturna autonomija, već ih se gura u smjeru asimilacije, s donedavno isticanjem religije kao jedinog identitetskog obilježja (uglavnom „muslimani“) i to na osobnim iskaznicama.

Ne zaboravimo i vrlo bizarnu nacionalističku manifestaciju zahtjeva za time da druga zemlja promijeni svoje ime jer se postojeće njima ne sviđa (radi se, naravno, o Makedoniji, pardon Sjevernoj Makedoniji). 

Kratko o grčkoj povijesti i temeljima moderne grčke države.

Moderna grčka država (koja se službeno, u doslovnom prijevodu, naziva „Helenska Republika“, Ελληνική Δημοκρατία) temelji se u velikoj mjeri na idejama, zamislima i praksi Elefteriosa Venizelosa, grčkog premijera u više navrata u periodu od 1910. i 1932. godine. Venizelos je bio reformator, liberalni političar, modernizator i revolucionar, zaslužan za oslobođenje i ujedinjenje Krete s ostatkom Grčke, savezništvo s drugim balkanskim državama u vrijeme Balkanskih ratova i s Antantom po okončanju Prvog svjetskog rata, sudjelovao je i u mirovnim pregovorima oko pograničnih područja s Turskom, a u više je navrata pobjeđivao i gubio na izborima. Bio je republikanac i došao je u sukob s germanofilski orijentiranim kraljem Konstantinom I.

Podjele oko naklonjenosti prema stranama u Prvom svjetskom ratu i nakon njega utjecat će na formiranje glavnih podjela u grčkom društvu i kasnije. Čak i kao takav, otvoren i reformski orijentiran, Venizelos je bio naklonjen „Grčkoj po Grcima“. Dakle, etnički nacionalnoj grčkoj državi čija su glavna obilježja identiteta suvremeni grčki jezik i pravoslavna vjera.

Skretanje udesno

Tendencije skretanja Europe udesno, naročito nakon Hitlerova uspona na vlast u Njemačkoj i državnog udara u Austriji, utjecale su i na takve političke pokrete u Grčkoj. Tako državnim udarom 1936. godine na vlast dolazi general Joanis Metaksas (tzv. „Diktatura 4. kolovoza“), kralj je vraćen na prijestolje, a država se gradi po uzoru na talijanski fašizam (korporativizam i etatizam).

Napadom Njemačke i Italije na Grčku (unatoč ideološki sličnoj vlasti, Metaksas je pružio otpor napadu) formiraju se dva pokreta otpora - jedan komunistički i drugi naklonjen zapadnim saveznicima. Nakon okončanja Drugog svjetskog rata i konačne kapitulacije Sila osovina, u Grčkoj se nastavio građanski rat između monarhističko-konzervativnih snaga s jedne strane te republikansko-komunističkih snaga s druge strane (plebiscitom je 1946. godine vraćena monarhija).

Komunističke snage poražene su uz pomoć intervencija zapadnih saveznika te će se narednih 20-ak godina na vlasti izmjenjivati različite političke opcije, uglavnom konzervativne. Godine 1967. počinje sedmogodišnja diktatura vojne hunte, odnosno pukovnička diktatura na čelu s G. Papandopulosom nakon više kriza vlasti. U to je vrijeme bio suspendiran parlamentarizam, pogoršani su odnosi s Turskom, ekonomija je porasla, ali pod cijenu gubitka ljudskih prava širokih slojeva stanovništva, naročito nacionalnih manjina i političkih oponenata.

Grčki nacionalizam dodatno je bio potaknut i traumom uzrokovanom Istanbulskim pogromom sredinom pedesetih godina kada je grčka nacionalna manjina (uglavnom trgovci i obrtnici) nakon žestoke hajke praktički izbrisana iz Istanbula i završila u izbjeglištvu u vlastitoj matičnoj etničkoj državi (gdje nisu doživljeni „pravim Grcima“). 

Nakon pada pukovničke diktature u Grčkoj je oformljen parlamentarno-stranački sustav kakav je i danas dominantan u Grčkoj - glavne su dvije stranke desnog i lijevog centra koje se izmjenjuju na vlasti, Nova demokracija (desni centar) i PASOK (lijevi centar). Zanimljivo je da su te stranke desetljećima držale obitelji - ND obitelj Karamanlis, PASOK obitelj Papandreu. Ta se podjela narušila kada je prije desetak godina u prazni prostor koji je svojim politikama napustio PASOK uletjela SYRIZA, široka koalicija više alternativno lijevih stranaka koja se sama „pasokizirala“ nakon neuspješnih politika za vrijeme jednog mandata na vlasti.

Osim tih stranaka, na grčkoj političkoj sceni konstanta je i Komunistička partija Grčke (KKE), otvoreno staljinistička stranka koja na svakim izborima drži stabilno biračko tijelo od 5 do 10% glasova. Za razliku od novoljevičarskih alternativnih stranaka, KKE se strogo drži kursa komunističkog pravovjerja još od vremena daleko prije pada Berlinskog zida. Društveno-političko-identitetske podjele u grčkom društvu u velikoj mjeri proizlaze iz gore spomenutih povijesnih podjela, naročito nasljeđa Građanskog rata (1946. - 1949.) nakon Drugog svjetskog rata i odnosa prema pukovničkoj diktaturi (1967. - 1974.). Drugim riječima, zvučat će poznato, tko je bio na kojoj strani u tim sukobima uvelike određuje i politički odabir. 

Zlatna zora

Posebnu pažnju treba posvetiti ranije spomenutoj Zlatnoj zori. Ta je stranka osnovana sredinom 80-ih godina kao ekstremno nacionalistička i desničarska organizacija čije su redove uglavnom punili ulični huligani, pripadnici Skinheadsa, a dugo im je na čelu bio Nikolaos Michaloliakos, danas optuženik u procesu suđenja kompletnoj organizaciji. Stranka je sve do velike ekonomske krize 2008. godine tavorila na krajnjim rubovima, osvajajući iznimno malo glasova.

Na izborima 2012. godine kada se kriza eurozone debelo zahuktala, Zlatna zora osvojila je skoro pola milijuna glasova elektorata, što je značilo 21 zastupnik (od 300) u parlamentu.

Otad raste interes za stranku i njezinu ideologiju - ekstremni nacionalizam, političko pravoslavlje, divljenje četničkom pokretu i pripadnicima paravojnih srpskih formacija, naročito Arkanu i Mladiću, prijezir prema islamu i imigrantima, protivljenje zapadnim centrima moći, revitalizacija spartanske tradicije itd. Neki pripadnici Zlatne zore 1995. godine bili su i u Srebrenici na strani srpskih vojnih formacija.

Nakon što su dobili ovaj i ovakav politički legitimitet, nastavilo se njihovo ulično divljanje pa je tako 2013. ubijen antifašistički orijentirani reper Pavlos Fissas, što je izazvalo ulične prosvjede i zahtjeve za procesuiranjem pripadnika Zlatne zore. Zlatna zora imala je veliku podršku i među policijskim službenicima, što im je osiguravalo veze u policiji i uopće sigurnosnom aparatu države, a kako su bili duboko uronjeni u podzemne aktivnosti, ruci pravde tek dolaze prije nekoliko godina. Na zadnjim izborima Zlatna zora nije uspjela ući u parlament, suđenje njezinim istaknutim članovima se nastavlja, a mediji i političari koji su godinama estradizirali pripadnike Zlatne zore trenutno šute o tome kao da se nije događalo.

Liberalno-nacionalistička politička tradicija

Sve u svemu, grčki stranački sustav uglavnom reflektira povijesne društveno-identitetske podjele, na sličan način kao i hrvatski i španjolski, što je karakteristika većine društava koji su u jednom ili više trenutaka imali ozbiljan sukob unutar sebe. Politički izbor puno je češće uvjetovan obiteljskom prošlošću nego političkim programom.

Ulični su neredi, povezani s navijačkim skupinama i ekstremnim desničarima, konstanta, a više puta su završili i fatalno. Konsenzus postoji oko pitanja „helenstva“ i „Grčke za Grke“ (pitati Albance i Turke kako je biti „nehelenskog“ podrijetla u Grčkoj), i to je liberalno-nacionalistička politička tradicija.

Ekstremni desničari i huligani iz Zlatne zore godinama su bili „zvijezde“ političkih talk-showova, reality-emisija i zabavnog programa, u parlament su praćeni uz policiju, mediji su ih ugošćivali kao i svakog drugog, makar su često izazivali i fizičke sukobe u studiju. Zlatna zora imala je debele veze u policiji i političku podršku među brojnim policijskim službenicima i sigurnosnom aparatu.

Danas je to ona javnost, oni mediji koji govore o „nacistima iz Hrvatske“, i djelovanje one policije koja ispraća huligane iz Hrvatske dok masa uzvikuje „nacisti“. S jedne strane razumljivo, samo je pitanje kome to stvarno viču, odnosno kome bi ta oznaka bolje pristajala.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala