Foto: Guliver image/Getty images

SEDMOGODIŠNJI sukob u Siriji označio je prekretnicu u ravnoteži moći između Rusije i SAD-a i pokrenuo katastrofu čije se posljedice još otkrivaju, piše Simon Tisdall za The Guardian. U nastavku donosimo najbitnije dijelove njegove analize.

"U kolovozu 2013. godine tadašnji američki predsjednik Barack Obama počinio je kobnu grešku. Iako se prije obvezao da će SAD na korištenje kemijskog oružja od strane sirijskog režima odgovoriti ratom, Bašar al-Asadov napad sarinom u istočnoj Ghouti, u kojem je stradalo preko 1000 ljudi, prošao je nekažnjeno. Obamina inertnost nemire u Siriji pretvorila je u najveću katastrofu modernog doba."

Borba za vlastite interese

"Obama nije želio ponoviti pogreške svojeg prethodnika i započeti još jedan beskrajni rat na Bliskom istoku. Međutim, priliku za djelovanje u Siriji odlučno je iskoristila Rusija.

Moskva, Teheran, Damask i ostale arapske prijestolnice Obamin su potez smatrale znakom američkog odstupanja s mjesta 'globalnog policajca'. Obamino oklijevanje dalo je savršenu priliku Vladimiru Putinu da ponovno učvrsti ruski utjecaj na Bliskom istoku.

Ne možemo znati kakav bi utjecaj imala vojna intervencija pod američkim vodstvom u Siriji 2013. godine. Međutim, teško je zamisliti da bi stvari izgledale gore nego danas.

Nemar i pretjeran oprez Zapada nisu samo potkopali Povelju UN-a i međunarodno pravo nego su bili vjetar u leđa autoritarnim vođama te islamističkim terorističkim skupinama.

SAD i Velika Britanija u konačnici su se odlučili na intervencije u Iraku i Siriji 2015. godine, no učinili su to kako bi sebe oslobodili izravne prijetnje terorizma, a ne u svrhu promicanja demokracije i univerzalnih vrijednosti."

Eskalacija nasilja u zemlji

"Iako se od prošle godine priča da rat u Siriji polako gubi zamah, informacije s terena upućuju na suprotno. Prema prošlotjednom izvješću UN-a, nasilje u zemlji doseže neviđene razmjere, tri populacijska centra nemaju pristup pomoći, a izbjeglica je više od 13 milijuna.

Od 2011. godine u Siriji je poginulo više od 500.000 ljudi, a ubijanju se ne nazire kraj. UN traži primirje, no Rusija se ne obazire na zahtjeve međunarodne zajednice. Napadi na civile sirijska su svakodnevica. U zračnim napadima u istočnoj Ghouti prošli tjedan ubijeno je 200 ljudi. U pokrajini Idlib u protekla dva mjeseca domove je izgubilo 300.000 ljudi. Sukobi se nastavljaju i u Afrinu, a izvješća o korištenju kemijskog oružja sve su učestalija."

"Nismo postigli ništa"

"UN je bespomoćan pred razmjerima sirijske humanitarne katastrofe. Pokušaji uspostave mira bezuspješni su od 2011. godine. Napore UN-a potkopava sada već propala mirovna samoinicijativa Rusije, Turske i Irana. Neučinkovitost Vijeća sigurnosti UN-a rezultat je njegovih strukturnih nedostataka. Njegovih pet stalnih članica – SAD, Kina, Rusija, Francuska i Britanija – svoje vlastite interese često stavljaju ispred interesa međunarodne zajednice.

Zaobilaženje UN-a kod donošenja presudnih odluka postaje norma. Američki predsjednik Donald Trump u travnju je naredio napad na sirijske vojne objekte bez odobrenja UN-a. Presedan ima u anglo-američkoj intervenciji u Iraku 2003. godine.

Neuspjeh UN-ova sustava, kao i Haškog suda, imat će dugotrajne negativne posljedice. Haška tužiteljica Carla Del Ponte prošle je godine podnijela ostavku, a kao razlog je navela ruske opstrukcije.

'Nismo postigli ništa… To je nevjerojatno', izjavila je Del Ponte.''

Bojno polje za strane ratove

"Ruska vojna intervencija u Siriji 2015. godine na Asadov zahtjev bila je strateška pobjeda Rusije i poraz Zapada. Rusija je stekla dugoročnu vojnu prisutnost u sirijskim bazama na Mediteranu i zacementirala svoju ulogu utjecajnog igrača na Bliskom istoku.

Neke oportunističke vlade sada su odlučile stati na Asadovu stranu. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan donedavno je zahtijevao Asadovu glavu, no primarni cilj Turske danas je uništiti kurdsku samoupravu u Siriji i Iraku.

No upravo Kurdi su se pokazali najučinkovitijim saveznikom Zapada u borbi protiv ISIS-a. Napadima na Kurde u Siriji Turska izravno prkosi SAD-u i NATO-u. NATO, navodno ključan stup sigurnosti Zapada, potpuno je izgubio na značaju, a sukob između Turske i američkih snaga u Manbidžu, istočno od Afrina, danas je izvjesna mogućnost. Na ratu u Siriji profitirali su i zaraćeni Iran i Izrael. Teheran je svoje snage u Siriji uspješno povezao s Hezbollahom u Libanonu i saveznicima u Palestini te danas ima snage za sukob sa Saudijskom Arabijom u Jemenu.

Izrael uspješno iskorištava iransku prisutnost u Siriji za stjecanje podrške SAD-a i saveznika na poluotoku, a palestinsko pitanje palo je u drugi plan. Sirijski teritorij postaje bojno polje za strane ratove i interese."

Teror na pragu Europe

"Europska unija bespomoćno promatra situaciju u Siriji. Europa je pokazala da se ne zna nositi s izbjegličkom krizom proteklih godina, a nova kriza je na horizontu. Diljem Europe jačaju protuimigrantske skupine i političari. Za sve nisu krivi samo političari. Javni pritisak za iznalaženje sirijskog rješenja slabi. Ljudi gube nadu. Trump je nakon jednog napada prošle godine odustao od pokušaja rješavanja sirijske krize.

Jedini rat za koji Trump mari je onaj protiv islamističkog terorizma, a Trump smatra da ga dobiva. Međutim, to su lažne vijesti. Prema izvješćima, ISIS-ove snage regrupiraju se u Iraku, a na sjeverozapadu Sirije sve je jača Al-Kaida.

Sirija se pred našim očima raspada na feudalne posjede pod stranom kontrolom. Nevoljkost Zapada da se u Siriji založi za demokraciju i zapadne vrijednosti stvorila je na pragu Europe trajno stanje terora", zaključuje Tisdall za The Guardian.