Foto: Index

HAMED Bangoura prije tjedan dana počeo je predstavljati političku platformu Alternativa 101. Treći je to njegov pokušaj da utječe na hrvatski politički život. Počeo je s GOH-om (Građani oporavljaju Hrvatsku), nastavio s Pahuljama, a sada vjerojatno najozbiljnije kreće s Alternativom 101 koja bi se trebala pojaviti i na parlamentarnim odnosima. S Bangourom smo razgovarali u njegovu uredu u Agenciji Midikenn koja se posljednjih mjeseci pretvorila u okupljalište još uvijek neimenovanih ljudi koji s njime namjeravaju mijenjati Hrvatsku. Alternativa 101 još uvijek nema pravi program, on nastaje iz smjernica opisanih na dvadesetak stranica (dokument pogledajte na dnu teksta) i nastavit će se razvijati u dijalogu sa stručnjacima i građanima. Još uvijek te smjernice izgledaju kao popis lijepih želja, no Bangoura je uvjeren da su ostvarive.

Što je Alternativa 101?

Za razliku od Pahulja koje su bile spontano izbačene iz srca, ovo je vrlo organizirana priča. Alternativa 101 je platforma koja želi okupiti ljude kojima je dosta ideoloških podjela, buke i galame u eteru, kojima je dosta da im djeca odlaze iz Hrvatske i da se u Hrvatskoj ne provode nužne strukturne reforme. Okuplja ljude kojima je dosta da žive u zemlji koja ima ogromne potencijale, a ne iskorištava ih, nego ih pojedinci iskorištavaju za sebe.

O tome gotovo istim riječima govore skoro sve stranke. Zašto je Alternativa 101 drugačija?

Svi koji pričaju imaju samo želju dokopati se moći i nastaviti po starom kad zamijene one koji su sada na vlasti. Mi ne pričamo da imamo nove, mlade školovane ljude koji ne misle na svoj osobni interes, nego im je ispred njih interes svih građana. Osnovni je razlog da se ta mlada ekipa boji da će se zaprljati kada uskoči u taj bazen. Oni koji su već unutra pokušaju ih odmah usisati, a ako to ne uspiju kreću sa širenjem straha i onda se ljudi pitaju što im to uopće treba.

U Pahuljama si ostao sam, vjerojatno upravo zbog tog straha ljudi da izađu u javnosti. Na tome nisi radio sam, ali drugi ljudi nisu izašli imenima i prezimenima.

Nisam ni na čemu radio sam i nisam ostao sam. Da sam ostao sam, ne bismo danas pričali o Alternativi 101. Sam sam ostao samo u jednom segmentu. Kriknuo sam intelektualcima da su seronje. Možda je to bilo nekorektno i možda bih im se trebao ispričati, ali realno su seronje. Čemu taj strah pred građanima države koji su ti omogućili da se educiraš i koji očekuju da vratiš društvu barem malo svog znanja i staneš ispred njih i radiš u interesu svih građana. Neki ljudi koji su stajali uz mene povukli su se zbog straha. Ova platforma poziva sve ljude da se na temelju smjernica pokušaju dogovoriti i stvoriti programe. Hoćemo li jednoga dana biti politička stranka i hoćemo li se angažirati i tko od nas, to ćemo još vidjeti.

Zar nije malo neozbiljno napraviti neku platformu, a da se ne zna hoće li iz nje nastati politička stranka i hoće li se ljudi iz nje kandidirati?

Da, naravno da će se ljudi s te političke platforme kandidirati. Može to biti i stranka ili nezavisne liste koje će alternativa podržati. O tome će odlučiti ljudi koji će na platformi surađivati. Želim da se okupljaju ljudi koji prije svega razumiju da se nikome ništa ne smije nametati, želim ljude s cijelog političkog spektra jer treba čuti što svi oni misle. I oni na lijevoj i na desnoj strani. Ključna je stvar da se ljude dovede u okruženje u kojem mogu razgovarati i argumentirati, a je li njihovo mišljenje najbolje pokazat će dobra rasprava.

Koliko ljudi trenutno radi na alternativi?

Postoji jezgro ljudi koji rade i stalno su tu. Oko mene se nalazi dvadesetak ljudi koji aktivno sudjeluju, a dosad nam se prijavilo 650 ljudi koji su nam poslali svoje podatke i načine na koje misle da mogu pomoći.

To ni na koji način nije dovoljno za kandidaturu.

Naravno da nije. Mi smo u procesu stvaranja i pronalaženju tih ljudi. U ovom trenutku nemamo 151 potencijalnog kandidata za sabor. Odakle bismo ih i izvukli? Sa svim tim ljudima moramo razgovarati, vidjeti koje su njihove preferencije, saznati razumiju li uopće što znači biti saborski zastupnik, što znači biti u izvršnoj vlasti i razumiju li što se očekuje od njih. Ne želimo talking headse kojima ćemo napisati što moraju govoriti.

O čemu bi ti ljudi trebali govoriti? Što je najvažnije što Alternativa 101 nudi?

Prije svega je promjena izbornog sustava. Iz njega proizlaze svi problemi ovoga društva.

Kako bi po vama trebao izgledati izborni sustav?

Narodu treba vratiti neke demokratske alate. Treba olakšati pristup referendumu. Postoje stručnjaci u Hrvatskoj koji na dnevnoj bazi pišu i govore o tome i zaista mislim da oni moraju donijeti svoja rješenja i vidjeti koje je optimalno za zemlju s četiri milijuna stanovnika i da se neka od tih rješenja ponude javnosti koja će reći što misli koje je najbolje.

Mislite li da je to moguće napraviti prije sljedećih izbora?

Nije, mi smo jako svjesni onoga što će se dogoditi. Šeks i ostala ekipa su već počeli raditi na tome ne bi li stvorili dvostranački sustav jer i oni shvaćaju da u društvu rastu neke snage i da imaju ozbiljnih problema sa strankama koje su ih načele. Ono čemu ćemo mi govoriti u periodu do izbora je to da je sustav nužno promijeniti, ali ne da se sustav mijenja u četiri zida. Želimo da se svako rješenje napiše pojednostavljeno da ga svatko može razumjeti. Danas se šuma propisa namjerno piše tako da običan građanin ne može vidjeti što mu se sprema i što ga čeka. Mi sada ne možemo ništa promijeniti, ali možemo govoriti i upozoravati što se sprema. Ako bolje pogledate, sve je više situacija u kojima čim narod malo zagrmi, pokaže se da se stvari mogu promijeniti preko noći. Narod samo treba osvijestiti da vidi kolika je njegova moć.

Koja je ekonomska ideja vašeg programa?

Imamo smjernice za kompletnu poreznu reformu jer smatramo da je ona ključna. Kompletna porezna reforma, a ne ovaj šminkeraj. Ne želimo poreznu reformu koja ukida 350 kuna na tvrtku ili koja omogućuje stotinjak kuna veću plaću onome na dnu hranidbenog lanca, a onaj na vrhu ima par tisuća kuna više. Nije porezna reforma da ukidaš trošarine na automobile da bi si onaj koji ima BMW mogao kupiti još jedan autić sa strane. Porezna reforma je ona koja u cijelom sustavu prepoznaje potrebe društva. Ona obuhvaća i reformu mirovinskog sustava, olakšice za poduzetnike, ali tako da se taj novac vrati u sustav jer će poduzetnik morati misliti i o radniku. Nemoguće je da poduzetnik plati svoje državi, a da radnik ne dobije svoju plaću. Treba nam snažno fiskalno vijeće koje će onemogućiti da svaka vlada mijenja poreze kako se sjeti kad im ponestane novca. Porezna reforma mora predvidjeti smanjivanje državnog aparata. Kontrola i transparentnost javnih financija su ključ uspjeha. Ne može mi nitko reći da je u 21. stoljeću nemoguće na nekoj stranici upisati svoj OIB i vidjeti koliko si novca uplatio u proračun i kome je i kada taj novac otišao. Ako to ne uspijemo uspostaviti i nastavimo živjeti u ovoj magluštini u kojoj se ne zna tko, kome i za što plaća, nalazit ćemo se u situaciji da nema deset milijuna kuna da se kupe lijekovi za djecu.

Jako puno ljudi je navezano na takav način poslovanja državne uprave i na njihove glasove zbog toga ne možete računati.

U upravi postoji dio ozbiljnih radnika koji zaista dobro rade svoj posao. To se najbolje pokazuje u trenucima kad nemamo vlade. Tada sve ovisi o nekom srednjem menadžmentu. No nama se dogodilo da su uhljebljeni oni najsposobniji za sijanje straha. Tim naručenim budaletinama je jedini posao da siju strah i ljudima ispod sebe govore: „Ako dođu ovi drugi upitno je što će biti s tvojim  poslom“. Ljudi se zbog toga uvlače u sebe i počinju se tresti. Međutim, zaboravljaju da je glasanje tajno i da nitko ne može znati koga su zaokružili. Kad se ljudi oslobode tog straha i shvate da je to njihov trenutak u kojem odlučuju hoće li kao i proteklih 27 godina imati plaću koja im dozvoljava samo da dignu nos iznad vode. Bez buđenja te građanske odgovornosti nikada ni tim ljudima u javnoj upravi neće biti bolje.

Dio njih će ipak morati otići, zar ne?

Mi imamo plan i za to. Smislili smo tri sigurnosne mreže kroz koje bismo im pomogli da se snađu. Ako za njihovim radnim mjestom više ne bude potrebe ili se stvarno pokaže da je netko neradnik danas bismo im trebali isplatiti nekakvu otpremninu. Mi bismo im dali mogućnost da postanu poduzetnici ili freelanceri. Ako na primjer više nema potrebe za nekim u računovodstvu, dali bismo mu novac da otvori svoj računovodstveni servis i pomoći ćemo mu da napiše programe za povoljna kreditiranja i neka krene u svoj posao. Ima ljudi koji to ne žele jer se ne osjećaju dovoljno sposobni da sami budu poduzetnici. Onda im nudimo drugi program da ih zaposle poduzetnici koji bi dobili za to olakšice i da se nakon godinu dana vidi kako je to prošlo. Nakon godinu dana ćeš ostati raditi kod tog poduzetnika ili ako ne uspiješ, moći ćeš se preseliti nekom drugom. Sa smanjenjem državnog aparata sigurno će se otvoriti nova radna mjesta u poduzetništvu. Ako ni to ne žele dobit će ponudu kroz univerzalni model zapošljavanja. To je nešto tipa javnih radova. Ako ni to ne želiš to znači da je tvoja slobodna volja da ne radiš. Na državi je da osigura osnovno zdravstveno osiguranje, ali ako ti želiš spavati pod mostom, onda spavaj pod mostom. Nećeš raditi, onda nemoj. Ali ne možeš tražiti da te društvo sažalijeva. Nije sramota raditi na javnim radovima i čistiti snijeg. Sramota je ne raditi! Ja sam 80-postotni invalid otkad znam za sebe. Nemam ni jedan dan bolovanja, nezamislivo mi je da svaki dan ne odem raditi. Pitaju me ljudi zašto nemam invalidsku naljepnicu na autu. Ne zanima me! Dok god mogu svojim nogama ući i izaći iz auta, ne pada mi na pamet imati oznaku za invalide i zauzeti mjesto nekome kome zaista treba.

Jedan ste od  rijetkih političara, iako za sebe tvrdite da još uvijek niste političar, koji na svom računalu ima projekciju proračuna koja pokazuje što bi se dogodilo sa svakom mjerom koju predlažete. Otkud ti podaci i izračuni?

Naravno, nemam sve podatke, ali moram znati što će se dogoditi ako smanjim PDV za jedan posto i znati da je to 1,8 milijardi kuna manje u proračunu. Moram to znati jer prije nego što smanjim PDV trebam pripremiti državu da će imati manje novca. PDV, da se razumijemo, nije problem. To je dobar porez ako se ispravno troši. No što se kod nas događa? Možeš ga smanjiti dva-tri posto, ali ništa od toga građanin ne vidi. U ovom trenutku mi svi dajemo previše u neefikasnu državu, nisu dobro regulirane poduzetničke inicijative i poslodavcima je najlakše zakinuti radnika jer država samo viče: „Daj, daj, daj!“.

Jedan od detalja ekonomskog programa je i povećanje neoporezivog dijela plaće na 5000 kuna. Zar to nije jako visok iznos?

Naravno da se čini jako puno jer da bi se takve mjere provele mora se duboko ući u proračun. Ovo su samo naše predikcije na osnovu podataka koje imamo. Mora se uvesti jedan jedini porez na dohodak i hoće li se oporezovati četiri, pet ili šest tisuća možemo znati tek kada napravimo kompletnu reformu javne uprave, teritorijalni preustroj i tako dalje. Tu razmišljam kao Japanac. Oni ne kažu smanjit ćemo PDV, nego 2020. godine ćemo ga smanjiti jedan posto. Zašto to tako kažu? Jer tako imaju dvije godine da pripreme sustav na smanjenje PDV-a. I to se dogodi. Kod nas političari kažu da ćemo kad oni dođu na vlast za dvije godine biti kao Švicarska. Ne možeš biti kao Švicarska, braco, jednostavno ne možeš. Moraju se napraviti preduvjeti da bi se to dogodilo. Ne možemo obećavati narodu nešto što ne možemo ostvariti i dalje od njih raditi budale.

Zašto često kažete da vas da ne zanimaju ideološka i svjetonazorska pitanja?

O svemu imam svoj stav. Imam ga pravo braniti, ali ne i nametati. O ideologiji u ovom trenutku ne želim razgovarati jer da bismo mogli normalno o tome razgovarati, moramo imati društvo u kojem su riješena egzistencijalna pitanja i u kojem se poštuju sva ljudska prava. Kad budemo imali društvo koje je ekonomski održivo i koje dozvoljava da čovjek čiste glave razmišlja, a ne da mu netko gurne raspravu o ustašama i partizanima da ne bi razmišljao što će sutra jesti, onda možemo početi pričati o ideologijama. Zbog te galame više ne smiješ reći ni da si vjernik niti da si ateist, a da ti onaj s druge strane ne kaže da si zadrta budala koja čita knjige bajki ili da ti neki vjernik ne kaže da si nenormalan.

Ali vi jeste vjernik?

Jesam, ali puno puta se pitam jesam li pravi vjernik. Ako sam ja musliman i nakon ručka popijem čašu vina onda nisam vjernik po strogim nametnutim pravilima. Zabranjeno je piti. Zašto? Jer ljudi nisu umjereni, napiju se i rade probleme. Nekako volim misliti da su i džamije i crkve tu da se čovjek izolira od vanjskog svijeta i bude sam s Bogom i da se dovede u balans. Moja žena je katolkinja, ja sam musliman. Moje dvoje djece sjede i čitaju i Kur'an i Bibliju.

I sad ti na stolu stoji Kur'an?

Da, stoji mi Kur'an na stolu, zatrpan računima. I to je najbolji opis onoga što ja mislim da je važno. Prvo treba omogućiti ljudima da žive, a onda možemo o ostalome.

Otkako ste počeli predstavljati svoj program, prigovara vam se da nemate potrebna znanja da ga stvorite niti da ga provedete?

Da, nemam takvo formalno obrazovanje. Imam neka druga znanja. Znam okupiti ljude, prenijeti na njih svoju energiju, uvjeriti onoga koji misli da nešto ne može da dade sve od sebe. Isto tako znam da kad nekome ego počne raditi reći: Ajde ti odnesi taj svoj ego negdje vani. Da si najveći stručnjak na svijetu ne vrijedi ti ako ne želiš slušati što netko drugi ima reći. Ljudi o meni skoro ništa ne znaju. Bio sam DJ od 15. godine i tada sam jako lijepo zarađivao jer sam radio kao partner u klubovima. Paralelno s time radio sam na radiju gdje sam odradio preko tisuću emisija. Od 1988. do 2004. sam radio na televiziji. Ne zavaravam se da su me svi voljeli, ali većina očito jest ako sam po svim istraživanjima bio jedno od najpopularnijih TV lica. Bio sam i producent. Ljudi ne znaju da sam ’86. upisao defektologiju. Nisam je završio jer mi se rodilo dijete i imao sam izbor hoću li biti sebičan ili odgovoran. Odlučio sam biti odgovoran. Radio sam paralelno tri posla. Na radiju, na televiziji i u Dermi. Tako sam ja bio nacionalna zvijezda na televiziji, a u Dermi kuhao kave dok nisam napredovao. No pitao sam stvari koje nisam smio pitati pa sam završio na čekanju. I na tom čekanju, dok ste me gledali na Hrvatskoj televiziji, kad bih završio s emisijom odlazio bih u Petruševac gdje sam prao kože, krv i crijeva za crijevaru. I taj sam posao pošteno radio i usput pripremao da otvorim Midikenn. Moj pokojni djed bi me, nakon što bih se u četiri vratio iz disco kluba, u pet budio govoreći: „Diž' se, radni narode, nisi mi došao iz Afrike da se izležavaš“. Želio sam napraviti nešto svoje, okupio obitelj i rekao da želim raditi modnu agenciju s djecom. Punih 27 godina imam tu firmu. Imao sam firmu koju sam prodao i s kojom sam napravio najveću nagradnu igru u povijesti Coca-Cole. Ja sam je izmislio. Ono što se zvalo „Imaš kod“, moj partner i ja smo donijeli u Coca-Colu. Nisam ja programirao, ali sam doveo ljude sa sobom. To znam.

Pogledajte programske smjernice Alternative 101:

Alternativa 101 Programske Smjernice (Index) by Index.hr on Scribd