"NAŠA se zahvalnost ne iskazuje samo riječima, nego i konkretnom brigom za dostojanstvo hrvatskih branitelja. Stoga će najesen Vlada Hrvatskom saboru uputiti izmjene zakona kojima ćemo uvesti dodatak uz mirovinu, čiji će iznos ovisiti o duljini sudjelovanja u obrani suvereniteta Hrvatske. Prema istom kriteriju povećat ćemo i najniže braniteljske mirovine."

Ovim je rečenicama predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković na jučerašnjem obilježavanju Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 31. obljetnice Vojno-redarstvene operacije Oluje u Kninu najavio više novca za braniteljsku populaciju.

Nenadano povećanje prihoda nikad i nikome nije bilo mrsko, no najava premijera pred televizijskim kamerama u svečarskoj prigodi, bez konkretnih podataka i detalja, ukazuje na to da je ponovno riječ o političkoj licitaciji i ulizivanju braniteljima kao važnoj i moćnoj demografskoj skupini.

Dostojanstvo se ne kupuje dodacima na mirovinu

Zanemarimo na trenutak činjenicu da ničije dostojanstvo, pa ni braniteljsko, ne ovisi o materijalnim dobrima niti se kupuje dodacima na mirovinu i dotacijama iz proračuna. I sjetimo se da su sljedeći redovni izbori za Hrvatski sabor za manje od dvije godine te da je stranka Možemo! u veljači ove godine zagazila u HDZ-ov politički prostor s vlastitim prijedlogom o povećanju mirovina hrvatskih branitelja za 20 posto.

Plenković i HDZ našli su se tako u situaciji da moraju kontrirati prijedlogu najopasnijeg konkurenta, koji je Ministarstvo branitelja opisalo kao "parcijalno i politički motivirano rješenje koje ne sagledava cjelinu mirovinskog sustava" te istodobno izaći sa svojim rješenjem. Koje valjda neće biti ni parcijalno ni politički motivirano. A ima li bolje prigode za objavu takvog prijedloga od godišnjice Oluje?

Povećanje niskih mirovina samo po sebi nije problem. Država ima obvezu brinuti se o ljudima koji teško žive (koliko god to zvučalo kao socijalizam), a među njima nesumnjivo ima i hrvatskih branitelja. Problem nastaje kada se trajno materijalno pravo najavljuje bez formule, fiskalne procjene i jasnog objašnjenja kome je i zašto pomoć najpotrebnija.

O Vladinom prijedlogu zasad ne znamo praktički ništa. Koliki će biti dodatak po danu ili mjesecu sudjelovanja u ratu, za koliko će porasti najniže mirovine, koliko je točno branitelja obuhvaćeno reformom, hoće li se prava priznati automatski ili će branitelji morati predavati zahtjeve, kad će započeti isplate i koliki je dugoročni procijenjeni trošak za državni proračun?

Većina braniteljske populacije sve je bliže mirovini

Ali svi znamo, počevši od HDZ-a i Možemo! nadalje, da je 31. prosinca bilo 403.918 živućih branitelja i da im je prosječna dob bila gotovo 62 godine. Među njima je 51.382 ljudi koji nemaju mirovinu i nisu zaposleni.

Oko 140.000 branitelja već je u mirovini, a posljednji će napustiti radno sposobnu populaciju najkasnije za desetak godina. Jasno je i da su branitelji s boljim primanjima uglavnom i danas radno aktivni, a da su oni lošijeg materijalnog statusa gledali kako se što prije umiroviti.

Ukupno uzevši, riječ je o prilično brojnoj i relativno jedinstvenoj demografskoj skupini, čija naklonost na biračkim mjestima može značiti razliku između izborne pobjede i poraza. Toga su svjesne i političke stranke i zbog toga se ne ustručavaju podilaziti i ulizivati, što je ponižavajuće za većinu branitelja i potencijalno štetno za državni proračun.

Neodrživost mirovinskog sustava

Mirovinski sustav ionako je financijski nezdrav i neodrživ već desetljećima s obzirom na to da se uplatama doprinosa pokriva samo 60 posto mirovinskih isplata. To ne znači da je sustav pred neposrednim slomom, ali znači da svako novo trajno pravo stvara dugoročnu obvezu koju plaćaju svi porezni obveznici.

Općenito bi sve za što nema temelja u radnom stažu i uplatama doprinosa trebalo prestati nazivati mirovinama, a sve ostale isplate iz proračuna vezati za imovinski cenzus. Mirovina ostvarena radom i uplaćenim doprinosima nije isto što i dodatno pravo koje se financira iz poreza. Oba modela mogu biti legitimna, ali ih država mora jasno razdvojiti kako bi javnost znala što se financira iz mirovinskog osiguranja, a što je poseban oblik proračunske naknade.

Kad se jednom prizna neko materijalno pravo, teško je naknadno ispravljati pogreške i nepravde. Najbolje se to vidjelo iz nereda koji je nastao uvođenjem inkluzivnog dodatka. A ako je briga za potrebite tako snažna u premijerovu srcu, postoje osobe kojima je pomoć kudikamo nužnija i jeftinija za državni proračun.

Primjerice, one okupljene oko Udruge obitelji djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom Sjena koje neprestano i svakodnevno, pa i na Dan pobjede, vode teške bitke s birokracijom i glupošću sustava.

Bolje bi razumjeli branitelje da su se našli među njima

No, ni Plenković ni drugi stranački lideri neće voditi gorljive rasprave o njihovim pravima i potrebama. A razlog je jednostavan: nema ih puno, nisu glasni, ne izlaze na ulice, ne podižu šatore, nemaju nikakvu političku moć i nisu prevaga na izborima.

Ni Plenkovićevo ni bilo čije osobno ratno iskustvo nije mjerilo njegova rada, ali kad govori o hrvatskim braniteljima, premijer bi puno vjerodostojnije i uvjerljivije zvučao da je 1991. ili barem u kolovozu 1995. s oružjem u ruci sudjelovao u obrani domovine.

Nažalost, u tome ga je spriječilo narušeno zdravlje. Isto vrijedi i za predsjednika republike i sabora. I oni su tih ratnih godina, presudnih za opstanak države, imali pametnija posla. A možda bi puno bolje razumjeli braniteljsku populaciju kad bi joj i sami pripadali.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala