ALEKSANDAR Vučić je izgubio. Ne zato što je oporba naročito dobra. Studentska lista je sastavljena od toliko raznorodnih političara da u normalnim okolnostima neki od njih ne bi zajedno sjeli ni za stol u kafani.

Vučić je izgubio zato što je dosadio i narodu, i Bogu, i vragu. Dosadio je svojim svakodnevnim nastupima, dramatičnim obraćanjima naciji, neprestanim otkrivanjem neprijatelja i spašavanjem Srbije od svih mogućih i nemogućih katastrofa.

Vučić se toliko često pojavljivao na televiziji da je postojala ozbiljna opasnost da mu se lik trajno ureže u ekran, pa da vas noću gleda onako sablasno zelenkast na crnoj pozadini. U elektroničkoj industriji to se zove burn-in. U Srbiji se zvalo Dnevnik. 

Da stvar bude luđa, Aleksandar Vučić, barem prema Ustavu Srbije, imao je ovlasti otprilike kao naš Zoran Milanović. Za svakodnevno vođenje države gotovo nikakve. U stvarnosti je Srbija godinama izgledala kao država u kojoj Vučić odlučuje o svemu. 

Prema Vučiću i Ilija Čvorović je izgledao sasvim normalan

Srbija je bila centar svijeta. Ali ne bilo kakav centar, nego centar koji svi žele uništiti. Svi su joj zavidjeli, svi su je mrzili, svi su htjeli komad njezina teritorija, svi su danonoćno smišljali kako da joj dođu glave. Čitajući Vučićeve tabloide, čovjek bi pomislio da je Ilija Čvorović, legendarni junak Balkanskog špijuna, zapravo bio sasvim normalan.

U ožujku 2026. na srpskoj državnoj televiziji Vučić je objašnjavao kako Hrvatska, Albanija i Kosovo samo čekaju veliki svjetski sukob da bi krenule na Srbiju. Doslovno je poručio da se Srbija priprema za njihov napad.

Nisu, naravno, neprijatelji bili samo u susjedstvu. Bili su i u Washingtonu, Bruxellesu, Prištini, nevladinim organizacijama, među studentima i po tko zna kakvim tajnim uredima iz kojih se, izgleda, nije radilo ništa drugo nego planiralo kako srušiti Srbiju.

Tragičan povod studentskih prosvjeda

Studentski prosvjedi imali su vrlo konkretan i tragičan povod. Prvog studenoga 2024. na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu urušila se betonska nadstrešnica, usmrtivši 16 ljudi. Tragedija je otvorila ozbiljna pitanja o kvaliteti građevinskih radova, odgovornosti institucija i mogućoj korupciji. Bila je to tragedija koja je postala simbol mnogo šireg urušavanja povjerenja u državu.

Umjesto odgovora na ta pitanja, Vučić je u studentskim prosvjedima vidio pokušaj obojene revolucije, organizirane i plaćene izvana. Ako ste protiv predsjednika, onda ste protiv Srbije. A tko je protiv Srbije, taj je, naravno, neprijatelj naroda. Dakle, ako ste protiv Vučića, protiv Srbije i naroda ste.

A pritom je Srbija bila daleko od onoga što je Vučić godinama govorio svojim građanima. Mnogi mladi državljani Srbije stajali su u kolonama na granicama Schengena. Ne da bi nekoga napali, nego da bi našli posao. Mnogi i u Hrvatskoj. Prema podacima hrvatskog MUP-a, tijekom 2025. državljanima Srbije izdano je više od 24 tisuće dozvola za boravak i rad, a u prvih devet mjeseci 2026. gotovo 20 tisuća.

Promjene u Srbiji - poželimo joj najbolje

Od večeras je jasno da Srbija ide prema promjeni vlasti. Poželimo joj najbolje. Ne samo da je susjedu pristojno zaželjeti najbolje, nego je i naš interes da susjedne države budu stabilne i razvijene.

Međutim, priča o Srbiji ovdje nije gotova. Zapravo, onaj teži dio tek počinje. Jer jedno je pobijediti Vučića na izborima, a sasvim drugo promijeniti način na koji država funkcionira. 

Prvi problem su institucije. Godinama su se na važne položaje postavljali ljudi bliski vlasti, dakle bliski Vučiću. Europska komisija godinama upozorava na političke pritiske na suce i državne odvjetnike, a upravo bi oni trebali biti prvi koji će vlastima reći da nešto ne smiju raditi.

I što sad? Dovesti svoje ljude umjesto Vučićevih? Ako je to plan, onda nismo dobili novu Srbiju, nego samo nove korisnike službenih automobila, kabineta i državnih kreditnih kartica. Promijeniti cijeli model vladanja? Ima li ovako široka koalicija snage za to?

Drugi problem je vanjska politika. Europska unija je najveći gospodarski partner, izvor investicija i tržište na kojem mnogi njezini građani traže posao. Ali politički se istodobno održavaju posebni odnosi s Rusijom, gradi suradnja s Kinom i njeguje priča o Srbiji koja nikome ne polaže račune. Ako Srbija želi u EU, morat će odlučiti što zapravo želi. Ne zato što je netko mrzi ili joj želi oduzeti suverenitet, nego zato što svako članstvo podrazumijeva i određene zajedničke obveze. Mi smo se morali prilagođavati godinama za ulazak. Crnogorci isto, a moraju i još neke stvari riješiti.

Studentski pokret okupio je ljude vrlo različitih političkih uvjerenja. Ali bilo je znakovito da na prosvjedima gotovo nismo vidjeli zastave Europske unije. Štoviše, kada bi se poneka i pojavila, događalo se da je prosvjednici fizički uklone.

Što s Kosovom?

A onda dolazimo do Kosova. Teme o kojoj ni studentska lista nije ponudila konkretne odgovore. Hoće li i nova vlast svaku drugu političku raspravu pretvarati u pitanje Kosova? 

Hoće li se i dalje ponavljati da je Kosovo Srbija, kao da će se stvarnost promijeniti ako se ista rečenica dovoljno puta izgovori na televiziji? Na televiziji na kojoj će se i dalje pjevati „Kad se vojska na Kosovo vrati”, zaboravljajući kako je ta ista vojska 1999. napuštala Kosovo. Ostala je i čuvena snimka njemačkog generala koji je srpskom časniku dao pola sata da makne vojsku s položaja, a kada je ovaj pokušao pregovarati, samo pogledao na sat i hladno mu poručio: „Ostalo vam je još 28 minuta. Kraj rasprave.”

Kosovo je neovisna država. Mogućnost da se Kosovo, s oko 1,6 milijuna stanovnika, od kojih velika većina ne želi živjeti pod vlašću Beograda, ponovno vrati u sastav Srbije danas nije realna politička opcija.

Postoji li svijet koji ne želi uništiti Srbiju? 

Na kraju, možda najvažnije pitanje. Hoće li Srbija jednom prihvatiti da svijet ne postoji zato da bi uništio Srbiju? Hoće li nova srpska politika prihvatiti da Velike Srbije nema, da je „Srpski svet” opasno bulažnjenje onih koji bi u nove ratove opet slali tuđe sinove, dok bi vlastitu djecu lijepo sklonili na sigurno, u fine zapadne škole?

Koliko god to nekome u Beogradu teško palo, ostatak svijeta se ne budi s mišlju o Srbiji. Hrvatski premijer ujutro ne ustaje s pitanjem kako napakostiti Srbiji, nego s pitanjem kojeg će mu ministra danas uhapsiti.

Možda bi Srbija napokon mogla dobiti vlast koja će se više baviti time kako njezini građani žive, koliko zarađuju, kakve su im bolnice, škole i sudovi, a manje time tko ih navodno mrzi i tko im sprema novu povijesnu nepravdu. Hoće li Srbija izići iz okvira vječnog gubitnika koji bi stalno prekrajao neke granice, pri čemu na kraju sama bude sve manja?

Je li Srbija spremna za stvarnu promjenu? Za odgovor na to ipak ćemo morati pričekati.