SVAKI put kad ministar gospodarstva Darko Horvat ima goste iz inozemstva, sljedećih nekoliko dana slušamo lovačke priče o velikim investicijama koje stižu u Hrvatsku. Početkom ove godine su to bili Kinezi koji su trebali kupiti propali Uljanik i graditi nizinsku prugu od Rijeke do Karlovca koja se “gradi” već 50 godina. Ovaj put su u glavnoj ulozi njemački ministar gospodarstva i energetike Peter Altmaier i Volkswagen.

Šanse da Hrvatska dobije ovakvu investiciju su nikakve

Njemački proizvođač automobila namjerava graditi tvornicu u Turskoj, no zbog vojnih operacija te zemlje u Siriji, konačnu odluku stavili su na čekanje. U igri za tu tvornicu svojedobno je bila i Srbija, no njemački proizvođač ipak je odabrao Tursku. Sada, kad je došlo do zastoja s realizacijom u Turskoj, iz hrvatskog Ministarstva gospodarstva puštaju priče da će se i Hrvatska uključiti u pregovore i pokušavati privući tu investiciju vrijednu oko 1,3 milijarde eura.

Šanse da Hrvatska zaista dobije ovu ili sličnu investiciju su nikakve, jer zahvaljujući raznim horvatima koji već desetljećima vode ovu zemlju, nema nijednu konkurentsku prednost za investicije ni u odnosu na susjedne zemlje poput Srbije, niti u odnosu na srednju i istočnu Europu, Mađarsku, Češku, Slovačku ili Poljsku, a ni u odnosu na Tursku.

Zašto bi itko otvarao tvornicu s 4000 zaposlenih u zemlji u kojoj nema kvalificiranih radnika?

Iako je u kolektivnu svijest duboko urezano da Hrvatska ima problem sa zapošljavanje, da ima visoku nezaposlenost, što je do prije par godina zaista i bila istina, danas netko tko bi želio otvoriti tvornicu s četiri tisuće zaposlenih, poput Volkswagena ne bi mogao pronaći toliki broj radnika, pogotovo kvalificiranih. 

Dugogodišnja recesija u kombinaciji s otvaranjem granica nakon ulaska u Europsku uniju rezultirala je masovnim iseljavanjem stanovništva u “najboljim godinama”. Veliki broj ljudi napustio je zemlju i Hrvatska sada ima stopu nezaposlenosti od 6 do 7 posto. Nije moguće pronaći radnike ni za šišanje trave, a kamoli za rad u autoindustriji.

Nitko ne želi ulagati u zemlju s lošim pravosuđem i porezima koji se mijenjaju svake godine

Također, veliki investitori žele sigurno pravno okruženje. Nitko ne želi uložiti milijardu ili dvije eura u zemlju s disfunkcionalnim pravosuđem koje mu ne osigurava da će sudskim putem uspjeti zaštititi svoje interese. Svatko tko je imao posla sa sudovima zna kako kod nas po tom pitanju stvari funkcioniraju, a i relevantna svjetska istraživanja pokazuju da je hrvatsko pravosuđe u katastrofalnom stanju. Prema istraživanju Svjetskog ekonomskog foruma za 2019. godinu, Hrvatska je po neovisnosti pravosuđa na 126. mjestu od 141 zemlje. Na toj su ljestvici bolje od nas zemlje poput Obale Bjelokosti, Mongolije ili Jemena, u kojem je ratno stanje.

Hrvatska ima i vrlo nestabilno porezno okruženje. Iako se široj javnosti možda čini da je Zdravko Marić jako vrijedan tip jer svake godine ima najmanje jednu “poreznu reformu”, pa malo digne jedan porez, pa spusti drugi. Pa najavi smanjenje poreza, pa odustane, takva politika ima vrlo štetno djelovanje na privatni sektor, jer je nemoguće bilo što planirati. I veliki i mali ulagači rade nekakve planove, procjenjuju prihode, rashode, računaju koliko će zaraditi, koliko im godina treba da povrate investiciju, a u Hrvatskoj ne znaju koliko će poreza platiti ni sljedećeg proljeća, a kamoli za pet ili 10 godina.

Primjer Jaguara govori sve

To su samo neki primjeri zbog čega je Hrvatska neatraktivna stranim ulagačima, a kako to u praksi izgleda možda najbolje ilustrira primjer Jaguarove tvornice u Slovačkoj koji je tu zemlju izabrao zbog blizine Jadranskog mora, što im je bilo važno zbog transporta vozila. Slovačka je odabrana zbog blizine Jadrana, a Hrvatska koja je na Jadranu nije ni razmatrana, što govori sve o atraktivnosti za ulaganja.

Da podsjetimo, Jaguar je 2014. odlučio graditi tvornicu negdje u istočnoj Europi. U najuži krug ušle su Poljska i Slovačka. Obje zemlje nudile su ulagaču razne pogodnosti, no na kraju su presudili logistički razlozi. U članku Financial Timesa iz 2015. godine navodi se da je Poljska ponudila lokacije iz kojih bi se automobili slali prema lukama u Hamburgu ili Antwerpenu, iz kojih bi dalje išli na azijska i bliskoistočna tržišta.

No lokacija i prometne veze Slovačke omogućuju brži transport prema Jadranu i Mediteranu, čime se put skraćuje za dva tjedna. Na kraju je Slovačka zbog toga dobila tvornicu vrijednu oko 10 milijardi kuna, s 2800 zaposlenih.

Bit će dobro ako Hrvatska uspije zadržati Rimca

Hrvatska se zahvaljujući Mati Rimcu na neki način pojavila na radaru velikih proizvođača automobila. U Rimac Automobile novac su uložili njemački i korejski proizvođači. Također, Rimac je u lipnju ove godine imao sastanak s vladom po pitanju privlačenja autoindustrije, na kojem im je prezentirao svoje prijedloge kojima bi se privukli ulagači iz te branše.

No, veće je pitanje hoće li Hrvatska uopće uspjeti zadržati Rimca koji je sada samo jedan od dioničara firme, uz Porsche, Hyundai i Kiu, nego hoće li privući neke druge proizvođače automobila.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala