NAŠOJ javnosti uglavnom je poznato da je u Hrvatskoj zakonom dozvoljena medicinski potpomognuta oplodnja (MPO) darovanim spolnim stanicama.

No manje je poznato da je, unatoč dobroj regulativi, kako to kod nas nerijetko biva, ona u praksi vrlo otežana jer Hrvatska nema banku spermija i jajnih stanica za liječenje parova kojima su za oplodnju potrebne spolne stanice donora. Štoviše, za sada ne funkcionira ni njihov uvoz iz zemalja u kojima postoje banke. Još početkom 2000-ih Petrova bolnica otkupljivala je spermu donora po cijeni od oko 400 kuna po dozi, no to danas više nije praksa.

Hrvati putuju po EU i izvan nje, u Makedoniju

Hrvatski parovi koji trebaju takvu pomoć zbog toga odlaze u druge države koje imaju banke, ponajviše u Makedoniju i Češku, ali i u Španjolsku, Belgiju i Portugal. Nerijetko na takva putovanja i tretmane potroše cijelo malo bogatstvo, osobito ako im Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO) ne pokriva troškove.

Jedan od takvih zagrebačkih parova, Iva i Marko, upravo ovih dana putuje u Makedoniju.

"Ja sam dva puta spontano začela, no oba puta sam imala spontane pobačaje, da bi mi bio utvrđen tzv. Turnerov sindrom, što je naziv za djelomičan ili potpun nedostatak jednog od dva kromosoma X", rekla je za Index Iva.

"Slijedila su prvo dva PGD postupka liječenja u Bruxellesu, kojih u Hrvatskoj nema, da bi nam u veljači bilo savjetovano rješenje s doniranim jajnim stanicama. HZZO nam je pokrio ove postupke liječenja, međutim, ne i sve dodatne troškove koji nam i danas stižu na naplatu. Primjerice, telefonske konzultacije koje su koštale 100 eura platili smo sami, a slično je bilo i s ultrazvukom. Do sada se nakupilo oko 1500 eura ekstra troškova.

Ovih dana drugi put idemo u Makedoniju na oplodnju i transfer donorskih jajnih stanica. Za Makedoniju smo se odlučili jer bi nam u Bruxellesu bilo pokriveno samo 50% troškova. Naime, prema zakonima EU, jedna članica Unije ne može u drugoj članici pokriti veći udio troškova nego što ta druga država pokriva svojim državljanima. Makedonija nije u EU pa HZZO može pokriti cijeli iznos.

No ni to pokrivanje cijelog iznosa nije onakvo kako zvuči. Primjerice, pokrit će nam put, ali najjeftiniju, autobusnu povratnu kartu od oko 90 eura, a ne avionsku koja je nekoliko puta skuplja. A nakon takvog zahvata nije najpametnije satima se drndati autobusom. Neće nam biti pokriven ni smještaj ondje ako odlučimo ostati koji dan", tumači nam Iva.

Parovi koji se suočavaju s ovakvim ili još većim problemima u Hrvatskoj se broje u stotinama godišnje.

Nema zainteresiranih donora

Pacijenti, ali i razne udruge, kao što je Roda, smatraju da bi Hrvatska trebala uspostaviti banku spolnih stanica, odnosno gameta, da je to potrebno i izvedivo.

Međutim, u Ministarstvu zdravstva tvrde da za to postoje ozbiljne, gotovo nepremostive zapreke. Na naš upit iz resora su nam odgovorili da je jedan od ključnih razloga za nepostojanje banaka nedostatak zainteresiranih donora: "Prema informacijama Hrvatskog društva za humanu reprodukciju, od donošenja Zakona 2012. godine u Hrvatskoj nema osoba koje bi bile zainteresirane postati darivatelji spolnih stanica i zametaka."

Visoki zahtjevi za donore

Kao temeljni razlog za njihovo nepostojanje u Ministarstvu navode problem "regrutiranja potencijalnih darivatelja, njihovu identifikaciju i pristanak".

"Prema nacionalnoj i EU legislativi, na snazi su strogi tehnički zahtjevi za donorski program – donori spolnih stanica i zametaka trebaju proći kompleksnu zdravstvenu obradu, prikupiti podatke o zdravstvenom stanju u obitelji, učiniti psihološko i genetsko testiranje, kao i testiranje na potencijalne infekcije", tumače.

Doniranje ne smije biti plaćeno

Problem postaje još ozbiljniji kada se zna da se za cijelu tu zahtjevnu proceduru koju donori moraju proći u Hrvatskoj ne dobiva financijska naknada kakva postoji u nekim zemljama, kao što je Češka.

"Prema zakonodavnom okviru u MPO području zabranjeno je davati ili primati novčanu naknadu ili kakvu drugu korist za darivanje spolnih stanica ili zametaka. Darivanje treba ostati čin altruizma", poručuje Ministarstvo.

Donori ne smiju biti anonimni

Konačno, kada bi neki donor i odlučio proći sve peripetije bez ikakve naknade, iz čistog altruizma, čekala bi ga još jedna važna zapreka.

Naime, većina donora sklona je ostati anonimna, dok hrvatski zakoni to ne omogućuju zbog Konvencije o pravima djece, prema kojoj ona najkasnije u punoljetnosti imaju pravo doznati svoje biološko podrijetlo.

"Trenutno važeća praksa u većini europskih zemalja uključuje anonimnost podataka o donorima. Zbog usklađivanja s Konvencijom o pravima djeteta te novim izmjenama zakonodavnog okvira EU za područje tkiva i stanica, a zbog sljedivosti podataka o darivateljima, donacije bi trebale biti neanonimne", odgovaraju nam iz Ministarstva.

Ministarstvo: Jeftinije je ljude slati u inozemstvo

Uz sve navedeno, u resoru ističu da je broj parova u Hrvatskoj kojima je potrebna medicinski potpomognuta oplodnja s doniranim spolnim stanicama previše mali da bi opravdao uređivanje složenog, zahtjevnog i skupog sustava.

"Prema podacima koje je nam je ustupio HZZO, zahtjev za nadoknadom troškova liječenja nepartnerskom donacijom u inozemstvu uputilo je samo 42 osiguranika (podaci za 2021.). Prema mišljenju struke, pretpostavka je da je za Republiku Hrvatsku prihvatljivije provesti mali broj liječenja u inozemstvu nepartnerskom donacijom nego li razvoj donorskog programa koji će biti teško održiv s upitnim postojanjem donora u Hrvatskoj", tumače u Ministarstvu.

Zašto ne funkcionira uvoz gameta?

Jedno od mogućih rješenja ili barem parcijalnih rješenja za nepostojanje banaka bio bi uvoz spolnih stanica. Hrvatska planira takav uvoz iz EU, no za to su potrebni odgovarajući pravilnici i ugovori s bankama, a njih za sada nema.

Marijan Tandara, jedan od vodećih domaćih stručnjaka na području potpomognute oplodnje, kaže da je najveća zapreka za organiziranje uvoza spolnih stanica to što je velik dio darivanja u inozemstvu anoniman. "Imena donora se ne znaju pa se takav materijal ne bi smio koristiti u Hrvatskoj", ističe Tandara.

Broj parova kojima trebaju spolne stanice mnogo je veći od službenog

Sve u svemu, čini se da je Ministarstvo u pravu – za Hrvatsku je najbolje rješenje da se parove koji trebaju donore spolnih stanica šalje u inozemstvo i da se to subvencionira. No s tim se ne slaže Bojana Šantić, voditeljica projekata medicinski potpomognute oplodnje u udruzi Roda.

Ona smatra da bi Hrvatska trebala organizirati banke spolnih stanica, da je to potrebnije nego što to prikazuje Ministarstvo i da to ne bi trebalo biti teško izvesti.

Prije svega ističe da službene brojke parova kojima trebaju gamete nisu točne. "To što tvrdi Ministarstvo samo je jedna, njihova verzija. Naši podaci su drugačiji", kaže Šantić.

"Mi najviše informacija dobivamo kroz svjedočanstva pacijenata, što onih koji na liječenje idu preko HZZO-a, što od onih koji idu neovisno. Podaci HZZO-a i Ministarstva isključivo su vezani uz one koji su temeljem zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji od državnih institucija zatražili rješenje za liječenje u inozemstvu radi subvencioniranja. Činjenica je da za obavljanje takvog liječenja ne treba imati nikakvu dozvolu HZZO-a niti je potrebno biti registriran u sustavu. Većina ljudi iz Hrvatske, budući da kod nas nema banaka, odlazi na liječenje u inozemstvo bez ikakvog evidentiranja u sustavu. Stoga takvih slučajeva ima mnogo više od onoga što pokazuju službeni podaci", kaže Šantić.

Postoci iz drugih zemalja potvrđuju da bi brojke morale biti veće

Broj parova kojima su potrebne spolne stanice može se procijeniti na temelju podataka o njihovom udjelu u zemljama u kojima je sustav dobro uređen. Naime, u razvijenijim zemljama EU koje imaju banke spolnih stanica taj se postotak kreće između 5% i 10%. Primjerice, podaci iz Portugala pokazuju da je kod njih to 10%.

Šantić kaže da je kod nas konvencionalna procjena da se radi o nekih 5%.

"U svakom slučaju, ako uzmemo da se nalazimo negdje između 5% i 10%, u najkonzervativnijoj procjeni dolazimo do broja od 200 do 300 parova godišnje. HZZO-ovi podaci obično se kreću značajno ispod 100. Dakle, radi se o višestruko većem broju ljudi koji sigurno putuju van. Mi ne znamo koliki je točno taj broj jer ti ljudi nigdje nisu zavedeni. No dobar dio njih javlja se u našu udrugu pa mi znamo da postoje. Ne tvrdimo to samo na temelju statističkih podataka iz EU", tumači Šantić.

Koji ljudi odlaze van mimo HZZO-a?

Koji to ljudi i zašto o svojem trošku i neevidentirani odlaze van po spolne stanice i tretman ako HZZO subvencionira tretmane? Šantić kaže da su to dijelom parovi koji ne žele biti provedeni u sustavu, koji ne žele da njihov identitet bude zabilježen, a dijelom oni koji po hrvatskom zakonu o medicinski potpomognutoj oplodnji nemaju pravo na subvencije.

"Ponajviše se to odnosi na parove u kojima su žene prešle 42. godinu života. Njima HZZO više ne sufinancira takve postupke pa ljudi odlaze neregistrirani o vlastitom trošku jer kod nas te stanice ionako ne mogu dobiti budući da nema banaka. Tu je također i jedan manji broj istospolnih parova kojima po našim zakonima ti postupci nisu subvencionirani.

Naš zakon striktno odvaja medicinski potpomognutu oplodnju koja se smatra liječenjem, dakle onu namijenjenu ljudima koji imaju određenu dijagnozu neplodnosti, od tzv. socijalne neplodnosti koja nije uzrokovana dijagnozom. Ona po našim zakonima nije omogućena, a spolnih stanica nema pa su ljudi prisiljeni odlaziti van. Sustavu je jednostavnije i jeftinije ljude slati van uz subvencije ili ih pustiti da idu sami o vlastitom trošku nego kod nas oformiti banku ili omogućiti uvoz. Za banke i uvoz trebali bi se napraviti pravilnici i u javnosti bi se trebale pokrenuti priče i kampanje za privlačenje donora, što zahtijeva vrijeme, trud i novac institucija", kaže Šantić.

Jeftinije za HZZO, ali skupo za pacijente

Ističe da je slanje pacijenata van, s druge strane, vrlo skupo za pacijente.

"Troškovi parova koji moraju putovati u inozemstvo, plaćati ondje smještaj i izbivati s radnog mjesta za pacijente nisu mali, a dobar dio njih HZZO ne pokriva. Kada bi banke bile u Hrvatskoj, ti troškovi bi bili puno manji. Teza da je verzija kakvu sada imamo jeftinija vrijedi samo iz perspektive naših institucija, a ne i pacijenata", ističe Šantić.

Kamo se najviše putuje i koliko to košta?

Prema podacima udruge Roda, hrvatski parovi najviše odlaze u Češku, a u posljednje vrijeme i u Makedoniju.

"HZZO u Češkoj sufinancira samo 1000 eura, dok postupak košta više od 5000 eura. U Španjolskoj su troškovi još i veći, a HZZO ništa ne financira. Pacijenti onamo odlaze jer se pročulo da je njihova uspješnost najveća u Europi. Odlaze i u Makedoniju, u kojoj HZZO u punom iznosu financira postupak. Stoga Makedonija postaje sve popularnije odredište. No ni u Makedoniji nisu uvijek pokriveni svi troškovi. Također se nešto malo putuje i u Portugal i u Belgiju", tumači Šantić.

Troškove parova dodatno povećava činjenica da nije svaki tretman uspješan. Šantić kaže da se prema službenim statistikama računa da je uspješnost oko 50%. "To, pak, podrazumijeva da u prosjeku svaki par troškove putovanja, smještaja, liječenja i izbivanja s posla plaća dva puta", kaže Šantić.

Problem nalaženja klinike i komunikacije

Nadalje, problem je i to što pacijenti prvo trebaju iz Hrvatske pronaći odgovarajuću kliniku, a zatim ići u stranu zemlju i razgovarati sa stranim liječnicima, često na stranom jeziku. Konačno, iako u nekim zemljama EU postoje neanonimni donori, našim pacijentima teško je doći do doniranih spolnih stanica jer prioritet uvijek imaju državljani tih zemalja pa su liste čekanja jako duge.

Šantić kaže da je zbog svega navedenog puno logičnije da se poduzme sve što je potrebno da bi se postupak mogao obavljati u Hrvatskoj.

"Hoće li se pritom raditi uvoz gameta ili će se pokrenuti potrebne kampanje koje bi omogućile da se ljudi u Hrvatskoj educiraju i potiču da budu donori, manje je važno. Zanimljivo je da je Srbija uspjela organizirati uvoz gameta", kaže voditeljica programa u Rodi.

U Hrvatskoj nema donora zato što nema ni inicijative da ih bude

Šantić smatra da bi se problem nepostojanja donora u Hrvatskoj mogao riješiti kada bi postojala volja za to.

"Uvijek se govori kako u Hrvatskoj nema ljudi koji bi bili voljni biti donori. No tko je ljude pitao, tko je proveo edukaciju i kampanju koja bi ih potaknula? Kada bi se to provelo, vjerojatno bi kroz nekoliko godina bilo neanonimnih donora kao što ih ima u nekim drugim zemljama EU", uvjerena je Šantić.

Surogat-majčinstvo

Surogat-majčinstvo, proces koji podrazumijeva da žena nosi i rađa dijete za drugu osobu ili par, bilo za novčanu naknadu ili bez nje, u Hrvatskoj je potpuno zabranjeno. Ta tema izaziva mnoge etičke, moralne, pravne i psihološke dileme, kao i pitanja o iskorištavanju žena, trgovini ljudima, pravu na život i identitet, odgovornosti i posljedicama.

U nekim zemljama EU, poput Velike Britanije, Češke, Danske, Grčke i Portugala, nekomercijalno surogat-majčinstvo je dozvoljeno i zakonski regulirano. U nekim zemljama svijeta legalno je čak i komercijalno surogat-majčinstvo, primjerice u nekim saveznim državama SAD-a, Ukrajini, Rusiji, Gruziji, Iranu i Kazahstanu.

Hrvatski gej parovi muškaraca koji žele djecu koja će imati barem dio njihovog genetskog materijala stoga imaju samo jednu opciju – put u svijet.