PROFESORICA Lidija Brakus dobro poznaje dva školska sustava koja se često doživljavaju kao gotovo suprotstavljene modele. U Hrvatskoj je radila u zagrebačkoj Osnovnoj školi Dobriše Cesarića i školama stranih jezika, a posljednjih 11 godina predaje engleski i španjolski u švedskim osnovnim školama i gimnazijama. Zato iz prve ruke može govoriti o sustavu u kojem učenici profesore zovu imenom, nastava je opuštenija, kurikulum fleksibilniji, a ocjene gotovo intimna stvar.

Koja je osnovna razlika između švedskog i hrvatskog obrazovnog sustava?

Puno je manje predmeta u Švedskoj. Drugačiji je odnos prema učenicima i prema profesorima, puno opušteniji i više prijateljski. Budući da smo u Švedskoj svi na "ti", obraćamo se jedni drugima imenom i imamo opušten odnos na nastavi.

Je li Vam lakše raditi uz opušteniji pristup?

Jako, jer ne moram glumiti nekakvu strogoću, ne moram nikoga trenirati, nema disciplinskih problema. Ne moram ulaziti u razred i vikati ili biti stroga da bi me učenici slušali. Rekla bih da su švedski gimnazijalci više poput hrvatskih studenata.

Ozbiljniji su i nekako bolje razumiju zašto su u školi. Ako i dođe do nekakve situacije, samo im kažem da su ovdje svojom voljom. Gimnazija nije obavezna u Švedskoj. Mislim, nije ni u Hrvatskoj, ali ne možete im doći s istim argumentom u Hrvatskoj. Drugačija je kultura nego u Hrvatskoj.

Morate li se striktno držati kurikuluma?

Ogromno mi je olakšanje da se ne moram doslovce držati kurikuluma. Nemam propisanu literaturu koju moram obraditi. Sama biram što mi treba, odnosno što njima treba, i to mogu prilagođavati od razreda do razreda i mijenjati ono što radimo.

Što Vas je najviše smetalo dok ste radili u hrvatskoj školi?

Mene je u Hrvatskoj strašno gušilo svakodnevno vođenje dnevnika o tome što sam svaki sat radila. Jedno je planirati, a drugo je ostvariti. Nastavni sat na kraju može izgledati sasvim drugačije nego što smo planirali.

Imam dojam da se profesore u Hrvatskoj pokušava cijelo vrijeme staviti u nekakav okvir. Ovdje je puno više slobode. Profesori sami određuju što učenicima treba i tome prilagođavaju nastavni plan i program.

Kako bi hrvatski učenici reagirali na švedski način rada?

Mislim da bi im to bilo osvježenje zato što bi se mogli puno više uključiti u to što se radi. Kad je riječ o jezicima, učenici mogu predložiti teme koje ih zanimaju i kroz njih možemo proći apsolutno svu gramatiku i vokabular. Time im je nastava zanimljivija i više su angažirani. Međutim, nisam sigurna koliko je to moguće ostvariti u Hrvatskoj, zato što je sustav nekako ukočen i okoštao.

Kakva je razlika u kritičkom razmišljanju i slobodi izražavanja? Mogu li učenici otvoreno reći da im se nije svidjela neka knjiga ili tema?

Ne samo da mogu, nego ja od njih i očekujem da mi iskreno kažu što misle. Učenici za lektiru mogu odabrati što god je dostupno u školskoj knjižnici. Kad završimo projekt čitanja, koji traje nekoliko mjeseci, analiziramo knjigu bitno dublje nego u Hrvatskoj. A kad na kraju školske godine pišu završni rad, u analizu moraju uključiti i svoje mišljenje. I pritom mogu sasvim otvoreno reći da im se nešto uopće ne sviđa i da im nije bilo zanimljivo.

Smiju li učenici za lektiru odabrati nešto što bi se moglo proglasiti šundom, primjerice knjige o Harryju Potteru?

Ne mislim nužno da je to šund, ali naravno da mogu. Poanta je u tome da kroz djelo nauče teoriju književnosti. A to se može praktički iz bilo koje knjige. Jako mi je važno da učenici čitaju nešto što ih zaista zanima, tako da kasnije nastave čitati.

Razvijamo ljubav prema čitanju, koja je u Švedskoj strašno ugrožena. Nije mi cilj nametati im klasike, ali baš smo sad čitali "Ubiti pticu rugalicu". I obožavali su tu knjigu. Nedavno me jedan učenik pitao hoćemo li čitati Orwellovu "1984." Dakle, zanimaju ih i klasici.

Što biste preuzeli iz hrvatskog obrazovnog sustava i primijenili u Švedskoj?

Sustav ocjenjivanja. Otkako sam došla u Švedsku, sustav ocjena se već dvaput mijenjao i upravo se sprema još jedna promjena. Ocjene su opisne i postoje tri pozitivne razine: A, C i E. Dok F znači negativnu ocjenu. Ali razlika između E i C razine je u tome je li neko znanje samo "razvijeno" ili "dobro razvijeno".

A moja i vaša definicija dobro razvijenog ne moraju uopće biti iste. Jako mi je dugo trebalo da uopće uđem u taj način razmišljanja kod ocjenjivanja i kad sam konačno ušla, sad ga mijenjaju. Čini mi se da je ono što dolazi još kompliciranije.

Mislite da je bolji sustav ocjena od jedan do pet, kao u Hrvatskoj?

Mislim da je to lakše za razumjeti i učenicima i profesorima i roditeljima. U Švedskoj ponekad moram učenicima i roditeljima prevoditi što opisna ocjena znači. I onda se izgubimo u tom prijevodu.

Imate li puno učenika sa svim "peticama", odnosno ocjenom A iz svih predmeta?

U 11 godina rada u Švedskoj naišla sam na samo jednog učenika koji je imao A iz svih predmeta. To je ovdje rijetkost, bez obzira na to koliko je taj sustav ocjenjivanja nekako čudan.

Koliko u svojim razredima trenutačno imate odlikaša?

Maksimalno desetak posto po razredu.

Jeste li bili izloženi pritisku da nekome poklonite ocjenu?

Ne, nikad ni od koga nisam iskusila pritisak da nekome poklonim ocjenu.

Zovu li Vas roditelji?

Roditelji mogu nazvati i možemo razgovarati o ocjenama, ali samo jednom se dogodilo da je moje ocjenjivanje dovedeno u pitanje. I to zato što je učenica obmanula roditelje. A kad smo se našli na sastanku, odmah je bilo jasno o čemu se radi i tu je bio kraj priče.

Čini se da u Švedskoj ne postoji taj prestiž oko ocjena?

Ocjene su ovdje više stvar intime. O tome se ne razgovara javno, nego sa svakim učenikom razgovaram nasamo o njegovim rezultatima. Prošli tjedan napravila sam mali eksperiment s maturantima koji su pisali završni ispit iz engleskog.

Donijela sam im rezultate i pitala ih žele li da ocjene prokomentiramo na hrvatski način, javno pred cijelim razredom. Svi su pristali i to im je bilo strašno zanimljivo. Inače su ocjene svojevrsni tabu, ali smatra se da je uspješan svatko s pozitivnim ocjenama.

Smatrate li problematičnim to što se u švedskim školama ne može pasti razred?

To me zaista šokiralo kad sam počela raditi u Švedskoj i s time se ni dan danas ne slažem. Gimnazija se može završiti i s hrpom negativnih ocjena. Mislim da nije dobro toliko davati učenicima na volju. Neki vuku jedinice još iz osnovne škole.

Razred se može ponavljati, ali samo ako učenik na to pristane. A oni uglavnom nemaju zrelosti za tako važnu odluku. I onda se to negativno odražava na njihovo mentalno zdravlje i na nastavak obrazovanja.

Mislim da bi trebali naučiti da nerad vuče posljedice. Jako ih se čuva od neuspjeha, što dugoročno može biti negativno. Nije da nemaju potencijala i mogućnosti, nego su ponekad jednostavno prekomotni jer im se to dopustilo. Čini mi se da im nedostaje malo one balkanske životne škole.

Kako se nosite s izazovima umjetne inteligencije?

Sve što je za ocjenu piše se u školi na papiru ili na računalima koja nisu spojena na internet.

Koristite li alate za prepoznavanje umjetne inteligencije?

Nema potrebe. Dovoljno mi je da učenici na početku školske godine napišu rad na temelju kojeg mogu steći uvid u njihovo znanje. Brzo bih prepoznala svaku neobičnu promjenu. Ali jasno je da ne možemo bježati od umjetne inteligencije i da takve alate treba uključiti u nastavu. Jednostavno živimo u takvom vremenu.

Kako komentirate švedski odmak od digitalnih tehnologija u nastavi i povratak olovci i papiru?

Prebrzo i prenaglo su primijenili digitalizaciju i osjeti se da djeca ne znaju dobro pisati, iako se to više odnosi na osnovnu školu. Mislim da nema potrebe da se djeca u tako ranoj dobi oslanjaju na digitalne alate.

Ovo je očiti primjer primjene nove tehnologije bez razmatranja dugoročnih posljedica. Ispada da su siromašnije zemlje, koje nisu imale dovoljno sredstava za takvu razinu digitalizacije, bolje prošle, uključujući i Hrvatsku.