DRŽAVE su povezane različitim svjetskim multilateralnim organizacijama kojima se nastoje usklađivati ekonomski, vojni, politički i drugi ciljevi. Od Ujedinjenih naroda, preko Međunarodnog monetarnog fonda do Europske unije i NATO saveza, cijeli je niz institucija preko kojih različite države svijeta surađuju i zajednički rješavaju probleme.

Većina država teži uključivanju u njih da bi se iskoristile prednosti koje nude. Hrvatska je od stjecanja nezavisnosti ušla u većinu glavnih svjetskih organizacija. Članica je Ujedinjenih naroda, Interpola i Međunarodnog monetarnog fonda od 1992., Svjetske banke od 1993., Vijeća Europe od 1996., NATO-a od 2009., a od početka ove godine i Schengenskog područja.

Sve te institucije se razlikuju po obuhvatu, obvezama članica, svrsi i cilju, ali im je zajedničko to što okupljaju više država s ciljem suradnje na nekom području. Sve traže i neke uvjete koje države moraju ispuniti prije priključivanja, pa time i institucionalno mijenjaju svoje članice.

Jedna od velikih međunarodnih organizacija u koje Hrvatska još nije ušla je Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj, skraćeno OECD. Tek je 2022. službeno počela s pregovorima o pristupanju, iste godine kao Bugarska i Rumunjska. Sve ostale članice EU su članice OECD-a.

Neki od strožih uvjeta za priključivanje su unaprjeđivanje kontrole državnih kompanija, borba protiv korupcije, sprječavanje sukoba interesa i problem prevelikog utjecaja državnih kompanija u gospodarstvu. OECD je već "snimio" situaciju u Hrvatskoj i smatra da je upravljanje državnim kompanijama jako loše, reforme se ne provode, odgovornost nadležnih je minimalna, a državnih kompanija ima previše.

Što je OECD i što traži od Hrvatske?

Fokus OECD-a je na poticanju gospodarskog razvoja, rasta standarda i međunarodne trgovine te na koordinaciji država članica u ekonomskim pitanjima. Isključivo može savjetovati svoje članice i nema nikakve mehanizme prisile.

Broji 38 članica koje su uglavnom najrazvijenije države na svijetu, s pokojom iznimkom. Nasljednik je organizacije za pomoć SAD-a i Kanade zemljama Europe nakon 2. svjetskog rata, a kasnije su se priključili Japan, Meksiko, Australija, Južna Koreja, bivše socijalističke države Europe (Poljska, Mađarska, Češka, Slovačka itd.) i druge.

Sveukupno na države članice organizacije otpada više od 60 posto svjetskog nominalnog bruto društvenog proizvoda (BDP), 1.37 milijardi ljudi, tri četvrtine međunarodne trgovine i dvije trećine svjetskih stranih investicija.

Hrvatska, Rumunjska i Bugarska su jedine članice EU koje još nisu u OECD-u i bit će im potrebno nekoliko godina da to postignu. Već je procijenjeno stanje u Hrvatskoj, izrađeni su izvještaji i određeni glavni ciljevi pristupnih pregovora, kao i potencijalni problemi.

OECD je u lipnju 2021. priopćio da Hrvatska mora poboljšati upravljanje poduzećima u državnom vlasništvu te je preporučio uspostavu tijela za koordinaciju vlasništva i zatražio veću transparentnost i javne objave vezane za te kompanije, kao i jačanje autonomije i neovisnosti nadzornih odbora.

"Jedne od najvažnijih točaka pregovora bit će državne kompanije, vladavina zakona i pravosuđe", izjavio je nedavno za Hinu Ulrik Knudsen, zamjenik glavnog tajnika OECD-a.

Da bi zemlja postala članica, mora ispuniti trenutnih 260 "zakonskih instrumenata". Hrvatska ih je ispunila 39, od čega 11 ove godine, najmanje među šest kandidata. Brazil ih je ispunio 114, Rumunjska 66, Bugarska i Argentina 55, a Peru 49.

Najteži pregovori će se zasigurno voditi oko državnih kompanija, upravljanja njima i samoj veličini. U dosadašnjim izvješćima o Hrvatskoj upravo su se državne kompanije ponavljale kao velika institucionalna prepreka članstvu u OECD-u. Loše upravljanje, nedostatak odgovornosti, korupcija i općenito kontrola nad nacionalnim gospodarstvom koju imaju državne kompanije zbog same svoje veličine smatraju se glavnim problemima.

Državne kompanije u Hrvatskoj potkopavaju konkurentnost, imaju preferencijalni tretman i monopolisti su 

OECD Pregled korporativnog upravljanja poduzećima u državnom vlasništvu Hrvatske je jako kritično izvješće državnim kompanijama, a problematizira njihovu brojnosti,  (ne)efikasnost, politiziranost i probleme as upravljanjem. Zadnje je izdano 2021. i otkriva poražavajuće stanje u Hrvatskoj, a u njemu se poziva i na druge relevantne svjetske institucije poput Svjetske banke.

Tako se prenosi procjena Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) o tome da Hrvatska ima 260 javnih kompanija na milijun stanovnika, a zastupljenost državnih kompanija u ekonomiji s obzirom na veličinu Hrvatske je jedna od najvećih u EU, srednjoj Europi i jugoistočnoj Europi. "Unatoč planu vlade da se smanji sektor kroz privatizaciju i restrukturiranje, državna poduzeća još uvijek predstavljaju značajan udio u gospodarstvu", navodi se.

Koliko su velike državne kompanije i koliku kontrolu imaju nad ostatkom gospodarstva pokazuju podaci da vrijede 47.6 posto BDP-a Hrvatske i zapošljavaju 66.939 radnika. To je 5.9 posto ukupne zaposlenosti, pa kada bi Hrvatska postala članica OECD-a, bila bi jedna od država s najvećim udjelom radnika u državnim kompanijama (prosjek OECD-a je 2.2 posto).

Smatra se kako su državne kompanije u Hrvatskoj toliko raširene da ograničavaju rast i razvoj privatnog sektora svojom dominantnom tržišnom pozicijom, time potkopavajući konkurentnost u određenim industrijama.

"U sektoru prijevoza postoji preferencijalni tretman tri željeznička poduzeća u državnom vlasništvu (HŽ Infrastruktura, HŽ Putnički prijevoz, HŽ Cargo), što sprječava razvoj privatnih željezničkih kompanija u Hrvatskoj. U drugim sektorima državna poduzeća uživaju monopolski status, kao u sektorima upravljanja električnom energijom, plinom i vodom", navodi se u izvješću.

Neprofitabilne, prezadužene i korumpirane državne kompanije u Hrvatskoj

I dok državne kompanije čine velik dio ekonomije Hrvatske, njihovi rezultati su poražavajući čak i na regionalnoj razini, a pogotovo na razini EU. Profitabilnost državnih kompanija Hrvatske je u razdoblju od 2012. do 2014. bila samo na jednoj četvrtini profitabilnosti državnih kompanija u zemljama srednje i istočne Europe.

Povrat na kapital i rast prodaje državnih kompanija su između 2007. i 2017. bili manji nego kod privatnih kompanija. Jedina godina u kojoj su državne kompanije ostvarile veći rast ili manji pad prihoda od prodaje je bila 2011., ali je to isključivo bio rezultat velikih prihoda Ine.

Navode se tri glavna razloga za lošu profitabilnost državnih kompanija u Hrvatskoj: Prvi je velika zaduženost kompanija i visoka cijena duga, drugi spora naplata  dugova, a treći visoki troškovi rada u odnosu na profitabilnost i ostatak gospodarstva. Podaci iz 2014. pokazuju kako su troškovi rada bili jednaki 37.1 posto operativnih prihoda, dok je regionalni prosjek 25.7 posto.

"Slabi poslovni rezultati i velika zaduženost državnih poduzeća se općenito pripisuju lošem korporativnom upravljanju i interesnim skupinama", zaključuje se.

Što se tiče korupcije, OECD navodi kako se u puno državnih kompanija direktori zapošljavaju po političkim kriterijima, bez transparentnih i kompetitivnih javnih natječaja. Ne postoji politička volja za reformama u državnim kompanijama, a politička elita ih upotrebljava za osobnu i stranačku korist.

Situacija s korupcijom se ne popravlja, dapače, prethodnih nekoliko godina se pogoršala iako se priznaje da se formalno-institucionalno i zakonski pokušava popraviti situaciju. Ali većina mjera je dobra koliko je dobra njihova implementacija, a tu postoji velik problem.

OECD će tražiti popravljanje situacije u državnim kompanijama, ali građani i političari Hrvatske to ne žele

U svojim brojnim izvješćima OECD jasno navodi kako su svuda u svijetu državne kompanije manje efikasne od privatnih, ali postoji velika razlika u kvaliteti upravljanja među državama. Kvaliteta vođenja državnih kompanija ima veze sa zakonodavnim okvirom, razinom korupcije u institucijama, političkim utjecajem i samom ekonomskom veličinom državnih kompanija.

Iako je OECD organizacija koja isključivo mjeri, promatra, savjetuje i upozorava, sam proces pregovora Hrvatske može dovesti do poboljšanja zakonodavnog i institucionalnog okvira. Ulazak Hrvatske je javno postavljen kao sljedeći nacionalni vanjskopolitičko-ekonomski cilj, ali je pitanje koliko će politika u Hrvatskoj biti sprema pristati na prilično oštre zahtjeve OECD-a oko upravljanja državnim kompanijama.

Zbog same činjenice da su sve dosadašnje vlasti gradile nacionalno gospodarstvo u kojem će "pravila igre" određivati državne kompanije, samom svojom veličinom, a time i postavljanjem uvjeta na tržištu, pitanje efikasnog upravljanja državnim kompanijama je od puno veće važnosti za Hrvatsku nego ostale države.

Građani Hrvatske, političari u Hrvatskoj, državne institucije, EU, Svjetska banka, MMF, OECD i ostali su sasvim svjesni toga da se državnim kompanijama loše upravlja, da su premrežene korupcijom, da djeluju samo kao stranačke podružnice, neprofitabilne su, netransparentne i u njima caruje nepotizam, ali je pitanje kome je u interesu to promijeniti.

Političarima nije u interesu jer time gube poluge moći, zaposlenima u državnim tvrtkama nije u interesu jer su poprilično dobro zaštićeni relativno visokim primanjima, a s obzirom na to da se ostatak građana Hrvatske ne trudi zahtijevati politike i političare koji bi promijenili situaciju, jedina nada u promjenu nabolje ostaje inozemni pritisak.

OECD tako traži ono što bi trebali tražiti sami Hrvati i oporbeni političari u Hrvatskoj. Ali, budimo realni, većina građana Hrvatske i oporbenih političara nema problema sa samom korupcijom, nepotizmom i lošim vođenjem državnih kompanija jer se nadaju da će se i oni jednog dana "ubaciti" pa iskorištavati pokvareni sustav.