HRVATSKE šume poslale su Indexu zahtjev za ispravak članka o gubitku šumskog pokrova u Hrvatskoj, objavljenog 13. listopada, u kojem su iznesena upozorenja Zelenog odreda o prekomjernoj sječi i gospodarenju državnim šumama. Tvrde da se u članku iznose neistine te da se satelitski podaci i rezultati nacionalne inventure šuma pogrešno tumače.

No umjesto jasnog odgovora na ključno pitanje, što se događa sa zrelim hrvatskim šumama i koliko ih doista gubimo, Hrvatske šume nude opširno objašnjavanje administrativnih definicija i statističkih kategorija. Pozivaju se na povećanje ukupne šumske površine, iako taj podatak sam po sebi ne govori ništa o tome koliko je vrijednih, desetljećima ili stoljećima starih šumskih sastojina nestalo.

Pritom se u demantiju kao dokaz dobrog stanja hrvatskih šuma koristi i povećanje površina koje se vode kao šumske, a koje mogu obuhvaćati zemljišta obrasla mladom vegetacijom. Takve površine ne mogu se jednostavno izjednačiti sa zrelim hrastovim i bukovim šumama, koje imaju neusporedivo složeniju strukturu i važnu ulogu u očuvanju bioraznolikosti.

Još je problematičnije što Hrvatske šume dio svojeg demantija temelje na osporavanju tvrdnji koje u Indexovu članku uopće nisu iznesene. Tako upozoravaju da satelitski zabilježen gubitak pokrova nije nužno posljedica sječe, nego i požara, oluja ili bolesti, premda je upravo to već jasno objašnjeno u izvornom tekstu.

Umjesto da odgovore na pitanje o stvarnom gubitku razvijenih šuma, Hrvatske šume raspravu prebacuju na to što se prema propisima i metodologijama smije nazivati šumom. No šuma koja je izgubila velika stabla i razvijene krošnje ne postaje ekološki jednako vrijedna samo zato što se u službenim evidencijama i dalje vodi kao šuma.

Na što se odnosi podatak o 120.000 hektara?

Hrvatske šume osporavaju način na koji je predstavljen podatak platforme Global Nature Watch, prema kojem je Hrvatska između 2001. i 2025. izgubila oko 120.000 hektara pokrova drvećem.

Tvrde da se ne radi o gubitku šuma, nego drvenastog pokrova, koji može uključivati i voćnjake, maslinike, parkove ili zarasla poljoprivredna zemljišta.

Ta je metodološka razlika stvarna i važna. Satelitska analiza bilježi promjene vegetacije, a ne pravni status zemljišta. Međutim, njezina je prednost upravo u tome što omogućuje praćenje fizičkih promjena na terenu, neovisno o tome kako je pojedina površina administrativno klasificirana.

Pritom treba naglasiti da izvorni Indexov članak nije tvrdio da je svih 120.000 hektara trajno iskrčeno niti da je sav gubitak posljedica gospodarske sječe.

Naprotiv, u članku je izričito navedeno da gubitak pokrova mogu uzrokovati požari, oluje, bolesti i drugi poremećaji te da ukupna brojka ne obuhvaća površine na kojima je drveće u međuvremenu ponovno naraslo.

Upravo izostanak tih napomena Hrvatske šume navode kao jedan od glavnih razloga zbog kojih smatraju da je javnost dovedena u zabludu, iako se obje nalaze u objavljenom tekstu.

Više šumske površine ne znači nužno više zrele šume

Jedan od glavnih argumenata Hrvatskih šuma jest podatak iz druge nacionalne inventure šuma, CRONFI II, prema kojem je površina obraslog šumskog zemljišta povećana za oko 54.000 hektara, odnosno 2,27 posto.

Međutim, povećanje površine ne govori samo po sebi dovoljno o kvaliteti, starosti i strukturi šumskih sastojina.

Napušteno poljoprivredno zemljište koje s vremenom zaraste drvenastom vegetacijom može pridonijeti povećanju ukupne šumske površine. To, međutim, ne znači da takva vegetacija odmah može nadomjestiti funkcije zrele hrastove ili bukove šume.

Stara šumska sastojina rezultat je desetljeća ili stoljeća razvoja. Njezina vrijednost ne proizlazi samo iz površine koju zauzima, nego i iz razvijenih krošanja, velikih stabala, složene strukture staništa, skladištenja ugljika i uloge u očuvanju bioraznolikosti.

Zbog toga istodobno mogu biti točne dvije tvrdnje: da se ukupna površina obrasla šumom povećala i da su na pojedinim područjima izgubljene znatne površine razvijenog šumskog pokrova.

Štoviše, stručni rad koji predstavlja rezultate CRONFI-ja II upozorava da dvije nacionalne inventure nisu koristile potpuno jednake metode procjene površine. Stoga se povećanje od 54.000 hektara ponajprije treba tumačiti kao razlika između dviju procjena, a ne kao potpuno usporediv trend stvarnog povećanja šuma.

Što pokazuje drvna zaliha?

Hrvatske šume u reagiranju ističu i rezultate inventure koji pokazuju povećanje količine mrtvog drva u šumama. Smatraju da to upućuje na zaključak da se ne provodi prekomjerna sječa.

No povećanje količine mrtvog drva samo po sebi ne dokazuje ni postojanje ni nepostojanje prekomjerne sječe. Ono može biti posljedica prirodnog odumiranja, vremenskih nepogoda, bolesti, načina gospodarenja i drugih čimbenika.

Prema rezultatima inventure, ukupna drvna zaliha živih stabala procijenjena je na oko 548 milijuna kubičnih metara, dok je u prethodnoj inventuri iznosila oko 552 milijuna kubičnih metara.

Ta razlika sama po sebi nije dokaz prekomjerne sječe, osobito zbog statističkih i metodoloških ograničenja usporedbe. No jednako tako podatak o povećanju mrtvog drva nije dovoljan da bi se svaka sumnja u intenzitet gospodarenja proglasila neutemeljenom.

Za cjelovitu ocjenu potrebno je promatrati promjene u drvnoj zalihi živih stabala, njezinu raspodjelu po vrstama i dobnim razredima, intenzitet sječe te utjecaj prirodnih poremećaja.

Jesu li prirodne nepogode jedini uzrok?

U reagiranju Hrvatske šume ističu da je posljednjih godina znatan dio sječe povezan s prirodnim nepogodama. Prema njihovim podacima, udio sječe oštećenih stabala u ukupnom etatu tijekom posljednjih deset godina prosječno je iznosio 23,4 posto, a 2024. dosegnuo je 49 posto.

Utjecaj oluja, suša, bolesti i nametnika na hrvatske šume neupitan je. Međutim, to ne znači da su način gospodarenja i otpornost šumskih ekosustava međusobno nepovezani.

Znanstvena istraživanja pokazuju da na osjetljivost šuma na vjetrolome utječu, među ostalim, struktura sastojina, vrste drveća i izloženost šumskih rubova. Otvaranje novih rubova sječom u određenim okolnostima može povećati opasnost od oštećenja preostalih stabala.

Zato podatak da je određeni broj stabala posječen nakon oluje ne daje potpun odgovor na pitanje zašto su ta stabla stradala, koliko je šuma prethodno bila otporna i jesu li raniji zahvati mogli utjecati na razmjere štete.

To ne znači da se svaka sanitarna sječa može smatrati neopravdanom ili da je gospodarenje uzrok svake prirodne štete. No jednako tako ni pozivanje na prirodne nepogode nije dovoljno za isključivanje mogućeg utjecaja ranijih šumarskih zahvata.

Ključno pitanje ostaje otvoreno

Hrvatske šume zaključuju da nema pustošenja šuma i da se podaci o promjenama šumskog pokrova pogrešno koriste za iznošenje teških optužbi.

Podaci dostupni javnosti doista ne omogućuju da se svaki satelitski zabilježeni gubitak drvenastog pokrova automatski proglasi nezakonitom sječom, trajnom deforestacijom ili dokazom namjernog pustošenja.

No jednako tako povećanje statistički evidentirane šumske površine nije dovoljan dokaz da nije došlo do gubitka vrijednih, zrelih šumskih sastojina.

Za odgovor na pitanje o stvarnim posljedicama gospodarenja potrebno je usporediti satelitske snimke, inventurne podatke, šumskogospodarske planove i izvršene sječe na konkretnim lokacijama.

Upravo je to ključno pitanje koje reagiranje Hrvatskih šuma ne razrješava: ne samo koliko se zemljišta u Hrvatskoj vodi kao šuma, nego što se događa sa šumama koje na tim površinama stvarno rastu.