ASTRONOMI su pomoću svemirskog teleskopa Hubble (HST) uočili bijelog patuljka, vrlo čvrstu i užarenu zvjezdanu tvorevinu, koja je kako se čini, progutala ledeni svijet nalik patuljastom Plutonu, objavio je Monthly Notices, časopis britanskog Kraljevskog astronomskog društva.

Prema astronomima, radi se o otkriću koje bi moglo imati implikacije u pogledu vjerojatnosti nastanjivih planeta izvan Sunčevog sustava.

Bijeli patuljak je otkriven u našoj galaksiji, Mliječnom putu oko 225 svjetlosnih godina od Zemlje, relativno blizu u kozmičkim razmjerima, mase od oko 57 posto mase Sunca, a veličinom odgovara Zemlji.

Svjetlosna godina je udaljenost koju svjetlost prijeđe u godinu dana ili 9,5 bilijuna kilometara.

Što su bijeli patuljci?

Bijeli patuljci su među najkompaktnijim objektima u svemiru, iako nisu tako gusti kao crne rupe. Zvijezde s masom do osam puta većom od Sunca čini se da su osuđene na to da završe kao bijeli patuljak. U konačnici sagore sav vodik koji koriste kao gorivo. Gravitacija zatim uzrokuje njihov kolaps i otpuhivanje vanjskih slojeva u fazi "crvenog diva", ostavljajući na kraju za sobom kompaktnu jezgru - bijelog patuljka.

Za otprilike više milijardi godina, čini se da je Suncu suđeno da okonča svoje postojanje upravo kao bijeli patuljak. U novoj studiji, bijeli patuljak ostatak je zvijezde za koju se procjenjuje da je bila 50 posto masivnija od Sunca. U svom trenutnom kompaktnom obliku, njegov promjer je otprilike jednak Zemljinom, unatoč tome što je možda 190.000 puta masivniji od našeg planeta.

Prvi takav događaj zabilježen u svemiru

Znanstvenici pretpostavljaju da je patuljasti planet formiran u vanjskom dijelu sustava, a nakon što je središnja zvijezda prešla u fazu bijelog patuljka, gravitacija ga je razlomila i počela privlačiti.

Ovo je prvi put da su znanstvenici zabilježili bijelog patuljka kako nakuplja fragmente patuljastog planeta iz vlastitog vanjskog pojasa, sličnog Kuiperovu.

Astronomi su prethodno dokumentirali kako bijeli patuljci, zahvaljujući svojoj snažnoj gravitacijskoj sili, konzumiraju, tj. akumuliraju i spajaju stjenovita tijela poput planeta, mjeseca i asteroida. Znanstvenici koriste teleskope kako bi uočili materijal na površini bijelog patuljka sastavljen od elemenata koji su činili te objekte.

Kemijski otisak ledenog svijeta

Znanstvenici su sada otkrili kemijski otisak u ovom bijelom patuljku koji ukazuje na to da objekt kojeg je progutao nije bio prvenstveno kamenit, već sastavljen od leda. Sumnjaju da su gravitacijski učinci bijelog patuljka rastrgali svijet sličan Plutonu i da su njegovi komadići potom pali na njega.

"Bijeli patuljak vjerojatno je nakupio fragmente kore i plašta ledenog svijeta sličnog Plutonu", rekla je Snehalata Sahu, postdoktorandica na odsjeku za astrofizike Sveučilištu Warwick u Engleskoj, i glavna autorica studije.

"Ako ne bi bio cijeli Pluton, bio bi to, u sudaru s nekim drugim tijelom, fragment odlomljen od objekta sličnog Plutonu. U svakom slučaju, kada se ovo tijelo dovoljno približi bijelom patuljku, otprilike na udaljenosti usporedivoj s veličinom Sunca, jaka gravitacija bi plimno izobličila tijelo, te bi ono na kraju puklo i raspalo se", rekao je astrofizičar Sveučilišta Warwick i koautor studije Boris Gänsicke.

Analiza sastava i značaj otkrića

Pomoću instrumenta Cosmic Origins Spectograph na teleskopu Hubble, istraživački tim analizirao je sastav tvari koje se talože na površini bijelog patuljka. Utvrđeno je da su fragmenti u velikoj mjeri građeni od vodenog leda, uz prisutnost kisika, ugljika, sumpora i, što je posebno značajno, dušika.

"Nismo očekivali pronaći vodu ni druge hlapljive tvari," rekla je. "Objekti tog tipa obično napuste sustav u ranijim fazama, dok matična zvijezda još prelazi u bijelog patuljka. No ovdje jasno detektiramo materijal bogat ledom i drugim hlapljivim spojevima", dodala je.

Otkrivena količina dušika najveća je ikada zabilježena u ostacima akumuliranima oko bijelog patuljka. Budući da se zna kako je površina Plutona prekrivena dušikovim ledom, istraživači pretpostavljaju da je i ovo tijelo imalo sličnu geološku građu.

Ovo otkriće još jednom potvrđuje ključnu ulogu Hubblea u razumijevanju ostataka planetarnih sustava nakon smrti zvijezda.