PROŠLO je prvih devedeset dana rata Izraela i Hamasa, a još mu se ne nazire kraj. Dapače, sve je više znakova da bi se napad izraelske vojske (IDF) na Pojas Gaze mogao pretvoriti u trajnu okupaciju.

Neposredno prije početka ulaska IDF-a u Pojas Gaze upozoravali smo da će biti puno teže iz Gaze izaći nego u nju ući. I to se upravo događa. Prelazak u „fazu 3” nije obilježen samo djelomičnim smanjivanjem snaga IDF-a uključenim u operacije (iako je još uvijek nejasno je li to trajno smanjenje ili samo smjena iscrpljenih postrojbi) već i najavama da će ona trajati još najmanje godinu dana. 

Izrael ni u tri mjeseca nije uspio uništiti Hamas

Problem je što IDF ni nakon devedeset dana nije uspio uništiti Hamas. Dapače, Hamas i dalje upravlja Pojasom Gaze. Kad bi se izraelske snage sada povukle, jedina razlika u odnosu na početak napada bila bi djelomično uništena infrastruktura Hamasa i deseci tisuća žrtava. Niti je Hamas blizu uništenja niti su oslobođeni oni koji su oteti 7. listopada. Za premijera Benjamina Netanyahua i njegovu desnu koaliciju to je neprihvatljiv ishod.

Zbog toga je „faza 3”, kojoj će glavna značajka biti niži intenzitet sukoba, zapravo prikrivena okupacija koja može trajati u nedogled. Hamas neće biti pobijeđen, a kamoli iskorijenjen, ali će IDF i dalje pokušavati to postići, a premijer Netanyahu će moći tvrditi da operacije još uvijek traju.

Podjela Gaze

Drugi problem koji izraelska ratna vlada ne može riješiti je kome prepustiti vlast u Pojasu Gaze na područjima gdje će IDF učvrstiti okupaciju. Najviši zapovjednici IDF-a zajedno sa šefovima kontraobavještajne službe Shin Beth smislili su plan prema kojemu će Pojas Gaze podijeliti na sektore koje Izraelci nazivaju regijama. Stoga nije čudno da je izraelskoj javnosti i ratnoj vladi taj plan prezentirao tamošnji ministar obrane Yoav Gallant.

Najzanimljiviji dio plana je da bi upravljanje tim sektorima privremeno prepustili palestinskim klanovima. Naravno, samo onima koji bi pristali na blisku suradnju s IDF-om i Shin Bethom. Primarna zadaća klanova bila bi raspoređivanje humanitarne pomoći.

S obzirom na to da stanovnici Pojasa Gaze preživljavaju isključivo zahvaljujući humanitarnoj pomoći, moć njenog raspoređivanja značila bi i neograničenu moć upravljanja. Oni sektori u kojima bi Hamas još uvijek imao moć upravljanja ne bi dobivali humanitarnu pomoć.

Posljedice nije teško dokučiti. Sektori pod nadzorom Hamasa vrlo brzo bi postali sektori gladi i bolesti. Ili bi se lokalno stanovništvo pobunilo i svrgnulo Hamas (što baš nije vjerojatno) ili bi se civili krenuli seliti u sektore pod nadzorom klanova, tj. IDF-a i Shin Betha.

Vjerski fanatici imaju još drastičniji plan

Drugi prijedlog rješenja problema Hamasa i Pojasa Gaze je „dragovoljno preseljenje” Palestinaca. Tu ideju zastupaju dva vodeća čovjeka vladajuće desne koalicije - Bezalel Smotrich i Itamar Ben Gvir. Smotrich je ne samo ministar financija već i predsjednik stranke National-Religious Party – Religious Zionism. Iako u Knessetu drži tek sedam mjesta, upravo ta stranka osigurava većinu vladi premijera Netanyahua.

U intervjuu za Ynetnews Smotrich je ustvrdio da čak 70 posto Izraelaca podržava takvo rješenje, ali nije rekao otkud mu taj podatak. Glavni argument za „dragovoljno preseljenje” Smotrichu je činjenica da se na samo četiri minute od izraelskih naselja nalazi leglo mržnje i terorizma, gdje se dva milijuna ljudi svako jutro budi s težnjom uništenja Države Izrael i sa željom klanja, silovanja i ubijanja Židova ma gdje bili.

Kako točno misle natjerati stotine tisuća ljudi da se "dragovoljno presele"?

Itamar Ben Gvir trenutno je ministar nacionalne sigurnosti te je već uspio podijeliti desetak tisuća pušaka izraelskim civilima, uglavnom doseljenicima na Zapadnu obalu. Ben Gvir je i šef ultradesne stranke Otzma Yehudit (Židovska snaga), koja u Knessetu ima šest zastupnika. Kao i sedam zastupnika National-Religious Partyja, i oni održavaju desnu koaliciju na životu.

Ben Gvir je na X-u objavio prijedlog o „dragovoljnom preseljenju” stotina tisuća stanovnika iz Pojasa Gaze. Po njemu bi to preseljenje omogućilo ostatku stanovnika povratak domovima i siguran život pod zaštitom IDF-a.

Ono što ni Smotrich ni Ben Gvir za sada nisu objasnili jest kako namjeravaju natjerati stotine tisuća Palestinaca da se „dragovoljno presele”. Njima je trenutno veći problem pronaći državu ili države koje bi bile spremne prihvatiti te „dragovoljno iseljene” Palestince.

Naravno, takav su prijedlog odbili svi, od SAD-a, Europe pa do sunitskih arapskih država. Jedino ga nije odbio premijer Netanyahu, koji se odbija javno očitovati o njemu. To ne čudi jer mu premijerska fotelja ovisi o Smotrichu i Ben Gviru.