FOTO: Twitter

RUSKI novinar Aleksej Kovalev napisao je za Guardian svoj osvrt na konfliktni odnos između novinara, američkog predsjednika Donalda Trump i objektivnih činjenica, uspoređujući ga sa svojim iskustvom u izvještavanju o ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu.

Paralela između ove dvojice predsjednika postala je još upadljivija nakon Trumpove press-konferencije prije inauguracije, zapanjujuće agresivnog briefinga koji je njegov glasnogovornik Sean Spicer dao novinarima nakon inauguracije, i jednako zapanjujućeg intervjua njegove savjetnice Kellyanee Conway u kojoj je Spicerove evidentno lažne tvrdnje nazvala "alternativnim činjenicama".

Sve je ovo dovelo američke medije u situaciju da ne znaju kako se postaviti prema administraciji koja je spremna lagati im u lice i očekuje da će se izvući. Budući da je dugo vremena pokrivao Putina i rusku politiku iz Moskve, Kovalevu sve ovo izgleda vrlo poznato. Trumpova press konferencija u mnogo čemu ga je podsjetila na Putinove: izbjegavanje odgovora, otvorene laži, nevoljkost drugih novinara da stanu uz svoje kolege koji su izloženi maltretiranju i ponižavanju.

Razlike i sličnosti

No postoje očite razlike između Putina i Trumpa, čak i fundamentalne suprotnosti. Trump je rođen sa zlatnom žlicom u ustima, dok je Putin rođen u ekstremnom siromaštvu u postratnom Lenjingradu. Trump je često vrlo impulzivan, dok je Putin uvijek sabran i idolizira disciplinu.

Najvažnije od svega, osim ako Trump uspije rastaviti kompletne temelje američke demokracije rano u svom prvom mandatu, kao što je to Putin napravio svojim anti-demokratskim reformama odmah nakon što je naslijedio Borisa Jeljcina, malo je vjerojatno da će Amerika završiti u istoj kobnoj situaciji u kojoj se nalazi Rusija. Ruski ustav na papiru štiti slobodu novinarstva, ali postoje nebrojeni načini na koje vlasti mogu maltretirati neposlušne medije bez da pribjegavaju izravnom nasilju.

Dobar primjer je Dožd (Kiša) TV, sitni nezavisni televizijski kanal iz Moskve, koji je 2014. bio toliko nesmotren da je na svojoj Twitter stranici postavio anketu s pitanjem: "Jesu li žrtve Lenjingradske opsade mogle biti izbjegnute tako da se grad predao nacistima?". Kremlj je dugo tražio izliku da kazne jedan od rijetkih neovisnih medija koji je otvoreno kritizirao njegovu unutarnju i vanjsku politiku. Budući da se ruska službena verzija Drugog svjetskog rata tretira kao svetinja i nije podložna debati, državni dužnosnici i lojalni mediji raspirili su histeriju oko ovog "svetogrđa".

Nedugo zatim, svi veći kabelski provideri izbacili su Dožd sa svojih mreža. "Mi smo posao i ne želimo više surađivati s vama", razlog je koji su dali Doždu, iako je neovisna istraga kasnije utvrdila da su ovaj potez napravili pod pritiskom Kremlja. Dožd se sad emitira samo na webu, a i najam za uredski prostor im je nakon toga prekinut bez objašnjenja.

Grandiozne press-konferencije bez sadržaja

Trump možda ne koristi ovakve taktike, ali čini se kako ipak imitira Putina, svjesno ili nesvjesno. Putinove press-konferencije traju satima, pažljivo su koreografirane, ali gotovo potpuno lišene sadržaja. Sve se svodi na Putinove dvosmislene izjave, njegove poznate dosjetke i mnoštvo iznesenih podataka koje se gotovo nitko ne trudi provjeriti.

Iako se rijetko obrušava na novinare, kao što je to Trump napravio sa CNN-om i Buzzfeedom, ima mnogo drugih načina da ponizi i ušutka novinara koji postavi neugodno pitanje - ako ga uopće uspije postaviti. Putinova konferencija u prosincu imala je više od 1500 novinara, uglavnom iz lokalnih medija i onih koji su mu bezuvjetno odani. Ako netko i postavi kritično pitanje, šansa da će se njegov kolega nadovezati na istu temu gotovo je nepostojeća.

Trumpov prijedlog da premjesti konferencije za tisak u veći prostor i razvodni "elitistički" korpus novinara iz Washingtona s blogerima i radio-voditeljima korak je upravo u tom smjeru.

Pristup vlasti nije prednost nego nedostatak

Najveća prijetnja informiranju u Rusiji nije cenzura, lažne vijesti ili pritisak države, već stalni priljev tričarija koje Kremlj izbacuje kako bi držao medije zaokupljenima i skrenuo im pažnju. Određeni političari u Rusiji u cijeloj svojoj dugogodišnjoj karijeri nisu napravili ništa osim predlaganja apsurdnih zakona i davanja skandaloznih izjava, samo kako bi ostali na naslovnicama. Putin i njegov glasnogovornik Dimitrij Peskov poznati su po tome da poriču očite činjenice, samo da bi ih kasnije priznali, potpuno zbunjujući javnost.

Ali za pozivanje Putina ili Trumpa na odgovornost, pristup Kremlju ili Bijeloj kući nije uvjet. Pristup i bliskost vlasti je u biti štetna privilegija koju novinari pokušavaju zadržati i tako nehotice postaju pristrani u korist onih o kojima izvještavaju. Stoga bi se novinari u pokrivanju Trumpove administracije trebali fokusirati ne na ono što kaže, nego na ono što ne kaže, zaključuje Kovalev.