ANTUN Gustav Matoš jedan je od najvažnijih hrvatskih književnika i središnja figura hrvatske moderne. Bio je pjesnik, novelist, feljtonist, esejist, putopisac, književni i umjetnički kritičar, a svojim je djelovanjem snažno utjecao na razvoj hrvatske književnosti i kulture početkom 20. stoljeća.

Rođen je 13. lipnja 1873. godine u Tovarniku, u učiteljskoj obitelji. Ubrzo nakon njegova rođenja obitelj se preselila u Zagreb, gdje je proveo najveći dio mladosti. Pohađao je osnovnu školu i gornjogradsku gimnaziju, ali školovanje nije priveo kraju. Nakon toga pokušao je studirati na Vojnom veterinarskom institutu u Beču, no odustao je i odlučio se posvetiti umjetnosti i književnosti.

Prvu pripovijetku, "Moć savjesti", objavio je 1892. godine. Već sljedeće godine pozvan je u vojsku Austro-Ugarske Monarhije, no 1894. dezertirao je i pobjegao u Srbiju. Zbog toga se godinama nije mogao vratiti u domovinu te je veći dio života proveo u svojevrsnom progonstvu.

Pet godina u Parizu

Najprije je živio u Beogradu, gdje je radio kao novinar i glazbenik, a potom je boravio u Beču, Münchenu, Ženevi i naposljetku u Parizu. Upravo je Pariz, u kojem je proveo pet godina, imao velik utjecaj na njegovo stvaralaštvo. Ondje se upoznao s europskim književnim i umjetničkim strujanjima, posebno simbolizmom i impresionizmom, koje je prenio u hrvatsku književnost.

Godine 1908., nakon trinaest godina izbivanja, pomilovan je i vratio se u Zagreb. U posljednjim godinama života intenzivno je pisao, objavljivao kritike, eseje, feljtone, putopise i pjesme te okupljao mlađe književnike koji su ga smatrali svojim uzorom.

Opus koji traje

Matoš je stvarao u gotovo svim književnim vrstama. Među njegovim najpoznatijim proznim djelima ističu se zbirke pripovijedaka "Iverje", "Novo iverje" i "Umorne priče", dok su među esejima i putopisima posebno poznati "Ogledi", "Vidici i putovi" te "Naši ljudi i krajevi". Njegove pjesme, poput "Notturna", "Jesenjeg večera", "Utjehe kose", "Stare pjesme" i "1909.", ubrajaju se u vrhunce hrvatske lirike.

U svojim djelima često je obrađivao teme domovine, ljubavi, samoće, prolaznosti i ljepote prirode. Njegov stil odlikuju bogat jezik, izražena muzikalnost i snažna slikovitost. Osim kao književnik, Matoš je ostao zapamćen i kao oštar kritičar društvenih i političkih prilika svojega vremena te jedan od prvih modernih hrvatskih književnih, likovnih i glazbenih kritičara.

Krajem života teško je obolio od raka grla. Unatoč bolesti nastavio je stvarati gotovo do posljednjih dana. Umro je u Zagrebu 17. ožujka 1914. godine, u 40. godini života, a pokopan je na groblju Mirogoj.

Antun Gustav Matoš smatra se najznačajnijim predstavnikom hrvatske moderne i jednim od najvećih hrvatskih književnika uopće. Svojim djelom povezao je hrvatsku književnost s europskim modernističkim tokovima te ostavio trajnu kulturnu i umjetničku baštinu koja se i danas proučava i cijeni.

1909.

Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.

Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!

I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.

Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!

Knjiga pjesama
Napisano: 1909.