ODAVNO smo se navikli na nogometaše koji se križaju i mole prije utakmice, zahvale nebu kad zabiju gol ili čak, kako to muslimani rade, kleknu ničice (takozvana sedžda).

Neki tome dodaju i rituale koji nisu baš religijski: vjerojatno vam još nisu izblijedjela sjećanja na običaj Laurenta Blanca da prije utakmice poljubi ćelavu glavu vratara Bartheza. Neki stariji sjećaju se da bi Cruyff lagano potapšao po trbuhu svog vratara, a onda pljunuo žvakaću na protivničku polovicu.

Lopta je okrugla

I premda ga Crkva oštro osuđuje, praznovjerje je česta pojava kod vjernika suočenih s nepredvidljivom realnošću. Jedna sudačka pogreška, nečiji preoštri start ili glupi potez, nesretni odbijanac, lopta je, vele, okrugla. U nogometu jedan jedini trenutak može prelomiti cijelu utakmicu i nitko pametan to ne može spriječiti. 

A kad imate nešto što ne ovisi samo o vama, o tjelesnoj pripremi momčadi, o taktičkim zamislima - onda se krene tražiti i pomoć neke više sile, nekoga ili nečega što će na kraju okrenuti stvar nama u korist. Religija se i razvila, prije svega, u agrarnim društvima u kojima je sav trud bio uzaludan ukoliko ne padne kiša (ili ukoliko nahrupe skakavci).

Ljudi su se pred tim prirodnim silama opravdano osjećali nemoćnima, pa se pribjegavalo vjeri u bića koja su iznad prirode. Rituali, vjera, talismani, sve to daje čovjeku osjećaj da je situacija pod njegovom kontrolom.

Vjernik Dalić

Stoga, ništa čudno kad vidimo iste stvari i kod hrvatskih nogometaša. Zapravo, prvi igrač kojega sam vidio da se pobožno križa prije početka utakmice bio je bosanski Hrvat i tada jugoslavenski reprezentativac Davor Jozić.

No, kad se radi o izražavanju pobožnosti - barem među kršćanima - sve njih nekako nadmašuje naš izbornik Zlatko Dalić. Uvijek je spreman da svoju vjeru gorljivo svjedoči u svakoj mogućoj prilici, a i novinari ga očito namjerno zapitkuju o tome. Pokušavao sam naći još nekog izbornika, trenera ili makar igrača s toliko otvoreno vjerskih izjava, nisam uspio. 

Oni koji ga poznaju vele da je Dalić i privatno vjernik. No, vjera je i dio njegovog javnog imidža, o kojoj govori bez zadrške u svakoj prilici. "Bez vjere i bez Boga ne bih mogao izdržati sve ono što nosi ovaj posao", ističe Dalić, kao da za tričavih 180 soma eura mjesečno radi najteži posao na svijetu u kojemu vam je stalno glava u torbi. 

Čuvar vjere

A prošle se godine u svetištu Gospe Sinjske Dalić čak prometnuo i u branitelja vjere, održavši praktički jedan politički govor unutar prostora rezerviranog za Boga, Djevicu i svece: "Bez obzira na napade glasne manjine koja nas stalno vrijeđa, koja ne voli i neće Hrvatsku, naša se mladost ponovno probudila i na to sam ponosan. Neka samo tako nastave. To je naša Hrvatska i to smo mi Hrvati."

Buđenje naše mladosti o kojemu je propovijedao Dalić odnosilo se na Thompsonov koncert na Hipodromu. Glasna manjina smo naravno mi iz Indexa i slični, a to što kritiziramo HDZ, Crkvu i veličane ustaštva po logici turbofolk desnice znači da ne volimo Hrvatsku.

Shvativši da bi ipak kao vjernik vjernicima trebao nešto i o vjeri, za mlade nogometaše koji dolaze "iz dobre, katoličke obitelji, iz Crkve" rekao je da drukčije razmišljaju, da im novac nije najvažniji te da za reprezentaciju igraju zbog ljubavi i domoljublja.

Za razliku od, primjerice, Dade Prše, Danijela Subašića i Darijo Srne, koji su dolazili iz loših pravoslavnih ili muslimanskih obitelji, pa su za reprezentaciju igrali samo zbog novaca i vlastite slave.

Što nas odbija od vjere

I u tim je izjavama sve ono što me tjera na kritiku religije. Nemam ništa protiv križanja prije utakmice ili javnog zahvaljivanja Bogu, koliko god mi to sve izgledalo naivno. Ne samo zato što mislim da nema Boga, nego zato što mislim da zrelome čovjeku nije potreban taj psihološki mehanizam. 

Uz to, ako Bog ipak postoji, onda se jamačno ne bavi gledanjem nogometa i ne zanima ga što igrači koji zarađuju milijune misle kad zabiju gol. Doduše, s obzirom na to kako inače ide s ovim svijetom, nije nemoguće pretpostaviti i Boga koji se bavi isključivo sportom i estradom. 

Ali, kad religija postane temelj za razdvajanje naših i njihovih, za naglašavanje nečije moralne superiornosti nasuprot tamo nekim zlim kritičarima koji po definiciji ne vole Hrvatsku - onda se ona iz mehanizma psihološke potpore pretvara u društveno opasan fenomen.

Križajte se, molite, pjevajte Bogu - to je vaše temeljno ljudsko pravo, koliko god epistemološki neopravdano. Ja se javljam onda kad počnete sebe smatrati bogomdanim da drugima dijelite lekcije i namećete svoje poglede, podsjećajući vas na svu znanstvenu i povijesnu neutemeljenost vaših vjerovanja. 

Praznovjerni Dalić?

A ovih je dana voditelj Marko Šapit natuknuo i nešto što bi moglo ukazati na određenu dozu praznovjerja kod Dalića. Kaže da ne voli mijenjati ništa kad ide dobro, pa ni detalj da Petar Sučić daje intervjue nakon utakmice (prije su to uvijek radili Olić i Sosa). Jednostavno se dok ide dobro repki ne smije ništa promijeniti, pa ni to u kojoj se sobi daje presica.

Među nama rečeno, morao sam čak prodiskutirati s ChatGPT-om je li tu riječ o praznovjerju ili tek o ustrajnom držanju reda (kako je mislio moj umjetno inteligentni sugovornik). No, inzistiranje na ponavljanju radnji koje definitivno nisu uzročno povezane s uspjehom jest zapravo jedan od temeljnih znakova magijskog praznovjerja.

Ni to me ne čudi ni kod Dalića ni kod mnogih vjernika. Na kraju krajeva, i vjera i praznovjerje došle su iz istog korijena, iz čovjekovog pokušaja da ovlada stvarnošću koja je nadilazila njegove moći.

U posljednjih par stoljeća takve probleme puno uspješnije od vradžbina i molitvi rješava znanost. 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

***

Novu knjigu Indexovog kolumnista Željka Porobije pod naslovom "Skeptički eseji o religiji" možete nabaviti ovdje.

Od Galileijevih sukoba s Crkvom, u prvoj polovici 17. stoljeća, do danas traje napetost između religije i prirodnih znanosti zbog različitih pogleda na svijet. U današnje doba ta je napetost čak i pojačana s obzirom na napredak prirodnih znanosti s jedne strane, i aktualne trendove jačanja konzervativizma u cijeloj Europi s druge.