VEĆINA ljudi želi odmor provesti posjećujući lijepa i ugodna mjesta, no jedan dio njih ne zanima uživanje u još jednoj plaži, planini, muzeju ili kulturno-povijesnom spomeniku, već se radije odlučuje za sve popularniji "crni turizam".

Mjesta smrti, stradanja, patnje

Crni turizam ili na engleskom "dark tourism" mogli bismo definirati kao turizam koji uključuje obilaske mjesta stradanja ili smrti. Njegove glavne podvrste su "thanatoturizam" (po grčkoj riječi thanatos/smrt) i "grief" turizam.  

O ovakvoj vrsti turizma odnedavno govori i nova Netflixova serija koja gledatelje "vodi" na mjesta smrti, stradanja, patnje i opasnosti. 

Crni turizam postoji od 1996.

Termin crni turizam "izumila" su 1996. dvojica profesora s glasgowskog sveučilišta Caledonian, John Lennon i Malcolm Foley. Oni smatraju da prvi primjeri crnog turizma sežu još u doba starog Rima i gladijatorskih borbi u Koloseumu. 

"Mračni aspekti povijesti i čovječanstva jednostavno su ljudima zanimljivi", objašnjava lingvist Peter Hohenhaus, koji je dosad posjetio 700 'crnoturističkih' destinacija u 90 zemalja svijeta i o tome piše na svojoj internetskoj stranici. 

Obilasci mjesta katastrofe

"Grief" turizam uključuje obilaske mjesta katastrofa, neovisno o tomu jesu li bile prirodne ili su izazvane ljudskim postupcima. Obilazak ruševina New Orleansa nakon uragana Katrina, Ground Zero, mjesto gdje su do rujna 2001. stajali njujorški tornjevi WTC-a ili černobilska elektrana, najpoznatiji su primjeri turističkih atrakcija u "grief" turizmu.

Među mračnim mjestima koja privlače turiste su i pariško groblje Pere Lachaise, Berlinski zid, kambodžanska polja smrti, demilitarizirana zona između Sjeverne i Južne Koreje, kolumbijski grad Medellin, nekadašnji nacistički logori, ulice Belfasta...

Nema posjeta područjima zahvaćenima ratom

Hohenhaus ističe da "crni turizam" ne smije uključivati turističke posjete sirotinjskim dijelovima gradova niti kriznim, primjerice ratom zahvaćenim područjima.