ZBRINJAVANJE otpada proteklih je tjedana postalo jedna od središnjih tema u Hrvatskoj, o čemu svjedoče i sve učestaliji medijski napisi. Vijest sada postaje i otkriće manjih ilegalnih odlagališta, kakvih ima po cijeloj zemlji, iako su donedavno i veći deponiji bili poznati, ali uglavnom ignorirani izvan lokalnih aktivističkih krugova.

Unatoč tome, šira rasprava o problemu i dalje se vodi na prilično osnovnoj razini. Oporbeni lijevi centar ovih se dana fokusirao na ključnu točku: potpunu zabranu uvoza opasnog otpada. Apsurdnost situacije dodatno naglašava činjenica da Hrvatska još nije dovršila ni trećinu planiranih postrojenja za obradu vlastitog, neopasnog otpada, pri čemu se radi o planovima i pogonima koji su već sada upitni, piše Deutsche Welle.

Javna infrastruktura ili privatni profit

Novi sustav zbrinjavanja otpada, koji je tek u izgradnji, temelji se na zastarjelim metodama. Otpad je uglavnom pomiješan na mjestu nastanka, što ga čini neprikladnim za kružnu ekonomiju. Zbog toga velik dio završava u spalionicama, nakon čega ostaje ekološki rizičan, hipertoksičan pepeo koji je ponekad teže zbrinuti od nuklearnog goriva. "Nedopustivo je da onda još i uvozimo otpad", rekla je za DW Dušica Radojčić, predsjednica saborskog Odbora za zaštitu okoliša i prirode.

"Na tome danas masno zarađuju malobrojne privatne tvrtke, a mislim da to nije slučajno, umjesto da se izgradila paralelna snažna javna infrastruktura za oporabu", dodala je zastupnica stranke Možemo. Energetska oporaba, primjerice u spalionicama, suočava se s problemom koji se ne može riješiti naknadnim odvajanjem. "Jedino spasonosno rješenje jest poštovanje hijerarhije gospodarenja otpadom: da se stvara i baca manje smeća, a da se odvojeno prikupljeni otpad koristi u proizvodnji novih proizvoda", uvjerena je Radojčić.

Prema njezinom mišljenju, tržište dosad nije pokazalo dovoljan interes za recikliranje, zbog čega je nužno graditi javnu infrastrukturu za gospodarenje otpadom, što uključuje centre za ponovnu uporabu i reciklažu. "Za razliku od toga, HDZ, primjerice izmjenama zakona o gospodarenju otpadom, predlaže da gradovi i općine raspisuju natječaje za dodjelu koncesija za reciklažu građevinskog otpada i odlagališta za zemlju i kamenje od iskopa", napominje ona.

Spalionice kao sporno rješenje

"Umjesto toga, trebalo bi ostaviti mogućnost da se te aktivnosti izravno dodjeljuju vlastitom komunalnom poduzeću", rekla je Radojčić. Spaljivanje u energanama, prema suvremenom konceptu koji zastupa, treba dopustiti tek za otpad koji preostane nakon što se ispune ciljevi odvojenog prikupljanja, izdvoje sve korisne frakcije i provede obrada u modernim centrima.

"Ukupni kapacitet tih energana ne smije premašiti količine koje ostaju u Hrvatskoj nakon maksimalnog odvajanja i obrade. Tako neće biti potrebe za uvozom tuđeg smeća. Energane treba graditi samo tamo gdje postoje toplane za centralno grijanje, kako bi se zamijenila fosilna goriva koja sada koriste", zaključila je Radojčić. Jedan od takvih gradova je i Zagreb, gdje je upravo plan gradnje spalionice izazvao sukob između ekoloških aktivista i gradske zeleno-lijeve vlasti, koja se pokazala popustljivom prema toj ideji.

Marko Košak iz Zelene akcije smatra da je izraz "energana" samo uljepšani naziv za spalionice, uključujući i one u cementarama. Tvrdi da one nisu rješenje ni za legalni miješani komunalni otpad ni za ilegalni otpad, poput onog s divljeg odlagališta kod Gospića, čiji se dio spaljuje u jednoj od cementara. "Te se postupke predstavlja kao sigurne i bezopasne, no realnost je drugačija", rekao je za DW.

Opasni ostaci i modernije alternative

Potpredsjednik Zelene akcije i voditelj kampanje protiv spalionica ističe da one ispuštaju velike količine štetnih spojeva poput dioksina i furana te ugljikov dioksid, čime izravno doprinose klimatskim promjenama. Uz to, problem je i toksični pepeo koji, zajedno sa sustavima za filtriranje, predstavlja opasan otpad. "Zbrinjavanje tog otpada iznimno je problematično i skupo te se rješava odlaganjem na odlagališta opasnog otpada", upozorio je.

Hrvatska, međutim, takvo odlagalište nema ni u planu, što znači da bi se taj otpad morao skupo izvoziti. "Valja istaknuti i da je velika većina spalionica u Europi izgrađena prije više desetljeća, kada se nisu detaljno znale njihove štete za okoliš i kada su politike Europske unije o uštedi resursa i smanjenju utjecaja na klimu bile znatno blaže. Usto, tada nisu bila razvijena ni tehnološka rješenja koja su bolja i u svakom smislu povoljnija od spaljivanja", kaže Košak.

"Danas imamo niz novih dokaza o štetnosti spaljivanja za okoliš, zbog čega je EU prestala financirati njihovu izgradnju, a uskoro počinje i s naplatom skupih poreza na emisije od spaljivanja otpada. Dokazano bolje rješenje za miješani otpad jest sortiranje u visokoučinkovitim postrojenjima koja u velikoj mjeri izvlače sirovine", dodao je. Te se sirovine potom mogu iskoristiti u industriji, a dio otpada pripremiti za uporabu u građevinarstvu i cestogradnji.

"Ne smijemo postati peć za otpad"

Minimalni inertni ostatak može se sigurno odložiti na sanitarni deponij ili iskoristiti kao pokrov za sanaciju postojećih odlagališta. Na taj se način, kako sugerira potpredsjednik Zelene akcije, u skladu s politikama EU-a, maksimalno iskorištavaju resursi iz otpada bez štete za okoliš.

Naravno, uz takav sustav potrebno je paralelno graditi mrežu kompostana, sortirnica i centara za ponovnu uporabu.

Sadašnji koncept regionalnih centara za gospodarenje otpadom, koji zahtijeva prijevoz otpada na udaljene lokacije i čija je realizacija spora, prema njegovu je mišljenju dokazano promašen. "Nakon što smo postali zemlja pogodna za mafijaško zakapanje otpada pod sponzorstvom državnih institucija, ne smijemo dopustiti da postanemo i velika peć na kojoj će se pojedinci masno bogatiti, a štetu trpjeti građani i okoliš", naglasio je Košak. Sustav bi se, zaključuje, morao usmjeriti na decentralizaciju i gradnju održivih lokalnih postrojenja.