ISCURILI su par godina stari razgovori (eto, tako je to kada ne brišete mobitel). Josipa Rimac je po njima "sređivala" polaganje državnog stručnog ispita i znanom i neznanom. Pošalji poruku "svom čoviku", pa se poruka prosljeđuje drugom "svom čoviku" i onda na kraju treći "naš čovik" položi. No, ono što začuđuje je ta lakoća kojom se svi u konverzaciji bave nečim što je formalno kazneno djelo – Zlouporaba položaja i ovlasti.

No, da prije nastavka čitateljima koji nisu bliski s javnim sektorom objasnimo u čemu je stvar. Nakon što vas prime u državnu ili neke dijelove javne službe treba položiti državni stručni ispit, obično u roku od godinu dana od prijema u službu. Znači, u pitanju nije nešto što vam treba za ulazak - to ste već nekako sredili - već da bi tu i ostali. U pitanju je ispit koji nije ni nalik pravosudnom ispitu ili stručnom ispitu liječnika, posebno ne za srednju stručnu spremu. Sastoji se od općeg dijela (pitanja i odgovore uredno možete naći na webu Ministarstva uprave) i posebnog dijela koji pišete ovisno o struci. Ako ste pravnik ili idete raditi u Ministarstvo financija, onda vas znaju malo gnjaviti sitnicama, ali za većinu to znači naštrebati pitanja i odgovore i pripremiti se za taj posebni dio iz područja kojim se ionako bavite. 

Za pripremu Državnog stručnog ispita uredno dobijete slobodne dane (plaćeni dopust). Nešto je to u rangu teorijskog dijela vozačkog ispita, i to ne za šleper. Sjedneš, naučiš (ionako imaš plaćene dane za pripremu!), položiš i nitko te više ništa ne pita do penzije.

Nešto što je kriminalno je u tom svijetu postalo normalno

Kada za ispit koji se nauči za nekih tjedan dana idete u doslovno kažnjive radnje, za progurati prijatelja, rođaka, nećaka, dakle kada se traži usluga da ovaj ne bi morao tjedan dana doma učiti trodiobu vlasti, kako se piše klasa i kako urudžbeni broj, razliku između Europskog vijeća i Komisije – to znači jednu posebnu notu bahatosti. Namjestiti državni stručni ispit da jadni nećak/sin prijatelj/rođak ne bi morao tjedan dana uvečer, zamislite užasa, čitati propise.

Kod kaznenih djela vezanih za neke novce obično možemo naći neko racionalno objašnjenje (ne miješati s pokušajem nalaska opravdanja!). Kada lokalni šerif posloži urbanistički plan tako da zemlja koja vrijedi stotinjak tisuća kuna dobije na vrijednosti par milijuna – stvar je jasna. Ako ga ne uhvate (a ako se ne ide petljati u visoku politiku vrlo vjerojatno neće), čovjek je riješio ekonomsko stanje par generacija unaprijed. Ako je pametno radio i prenamijenio i još dvojici, teško će se i dokazati. Ukoliko financijskim transakcijama maznete nekoliko milijuna, ako vas ne uhvate, možete na provod života ili se preseliti u Pariz. Kada pročitate takve stvari – jasno vam je da je netko procijenio kako je rizik dovoljno isplativ. No što, dakle, govori o tome da se ide sređivati ispit koji ljudi u pravilu polože iz prve? Koji je čak i objektivno lakši nego prije 20-ak godina? Posljedice otkrivanja ovakve afere za učesnike su realno prilično nezgodne – čak i ako ste politički umreženi i "jak lik", to je najmanje ostavka, a moguće je i uvjetna kazna zatvora, što vas onemogućava u bilo kakvom političkom djelovanju na nekoliko godina.

Ulaziti u kriminalne kombinacije da nećak, brat, sestra ili prijatelj ne bi morali tjedan dana učiti koja su ustavna prava hrvatskih građana i što je podnesak, a što prilog, znači jednu bahatu kombinaciju sigurnosti da ste iznad sustava i da vam nitko ne može ništa i osjećaja vlastite važnosti kojim ćete zadiviti rođaka ili prijatelja tako da mu tjedan dva plaćenog rada pretvorite u mali godišnji. Tu je i osjećaj da vas partijska knjižica štiti od svega. Osjećaj gdje članstvo u stranci znači da ste poput nekadašnjih kraljeva i careva politički i pravno imuni. Tu nema straha od kazne – baš zato što je to postao uobičajeni obrazac ponašanja. I do ovoga se uostalom došlo slučajno, jer je iz drugih razloga izuzet mobitel.

Naravno, sada će HDZ reći da je to sve vezano za Josipu Rimac, no nemojmo biti naivni – taj svijet manjih ili većih pogodovanja položajem i stranačkom iskaznicom, to je HDZ. Rimčevoj poruke šalju brojni, stil poruka je kao da susjedu preko puta šaljete molbu da vam posudi pola litre mlijeka. Nikakvog tu moljenja nema, nikakvog skrivanja, nikakve "kavice" gdje ćete utiho zamoliti uslugu. Preko javne mreže uredno se pošalje zahtjev koji je kao takav izlistan tamo u člancima Kaznenog zakona, ne kako biste digli milijune, već kako biste nećaku kriminalnom radnjom uštedjeli tjedan dana učenja. Što uopće može više govoriti o ovom društvu? Što se onda tek događa kada jesu u pitanju milijuni? Javne nabave i proračunske milijarde?

Čini se da građani nagrađuju korupciju – HDZ-u godinama nije bilo tako dobro

Temeljni problem je ipak negdje drugdje. Način rada Josipe Rimac je način rada HDZ-a. Njen streloviti uspon u stranci znači da je to upravo model rada koji se podržava i cijeni. Način na koji je dobivala molbe da pogura Državni stručni ispit govori kako je to nešto uobičajeno. Unatoč tome, upravo je takva stranka najpopularnija u Hrvatskoj, štoviše, popularnost joj stalno raste. To govori o građanima. Puno njih će se groziti na ovo, a u biti sami sanjaju biti u položaju gdje mogu rođaku za poklon srediti polaganje stručnog ispita i kakvom drugom uslugom kupiti "ugled", utjecaj i status.

Došli smo do razine na kojoj se ozbiljne koruptivne radnje dogovaraju da bi se izbjeglo nekoliko dana plaćenog učenja kod kuće. Kažem, možete onda misliti u kakvom su stanju ozbiljnije stvari. To je shvaćanje države kao feuda, kao plijena. No sve to neće naškoditi HDZ-u, štoviše, upravo će mnoge potaknuti da mu daju glas, u nadi da će sutra umjesto tjedan plaćenog učenja imati tjedan za otići na more. Cijeli problem uistinu nije u Josipi Rimac. Ona je samo koristila okolnosti i stanje svijesti koje postoji u Hrvatskoj. A to stanje svijesti je kod prevelikog broja građana otprilike u stilu stare dosjetke: "Ja sam protiv korupcije ili za veći udio u istoj!"

Rimac je pala, trebalo je nekoga žrtvovati, previše je zahvatila bez dovoljno jakih veza. No, tisuće sličnih su tu i dalje, tisuće koji upravljaju ovom državom, upravljaju našim novcima i posredno životima i nije im teško prekršiti zakon samo da bi pokazali kako mogu namjestiti Državni stručni ispit. A što tek onda sebi znaju namjestiti? Što sebi sve proguraju? No upravo to što znaju i hoće muljati, ne zavaravajmo se, upravo to im donosi popularnost i glasove.

Ako vas zanimaju pitanja na Državnom stručnom ispitu, primjeri su javni, možete ih vidjeti na OVOM LINKU.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala