KAD JE NAKON pobjede Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima premijer Andrej Plenković najavio "tvrdu kohabitaciju", eventualno smo se mogli tome nasmijati ili štreberski reći da je to u Hrvatskoj nemoguće jer nismo polupredsjednički sustav kao npr. Francuska i Turska, gdje doista premijer i predsjednik dijele ovlasti i mogu postati realna (kod zakona, propisa, odluka i sl.) protuteža jedan drugome.

Hrvatska je kao parlamentarni sustav bliža kancelarskom modelu, što se i pojačalo s ulogom Plenkovića kao predsjednika vlade, a s obzirom na ovlasti predsjednika republike bliža zemljama u kojima se predsjednici biraju u parlamentu. Međutim, mi predsjednika s malo ovlasti biramo izravno i to nije samo jedna sitnija ustavna začkoljica nego možda i supstancijalna stvar kad je u pitanju demokracija kao oblik političke vladavine.

Milanović ima velik demokratski legitimitet i to nije nebitno

Drugim riječima, naš je predsjednik s malo ovlasti bogat demokratskim legitimitetom, a vlada je s puno ovlasti siromašnija tim legitimitetom. Iz te činjenice proizlazi važnost Milanovićeva upozoravanja, često i po mnogima nepriličnog sukobljavanja s premijerom i članovima vlade. 

Predsjednik s malo ovlasti – u području vojske i sigurnosnih službi i dijelom u vanjskoj politici – svojim legitimitetom može (i mora) iskoristiti politički primordijalnu ovlast – intervenciju u politički život i stabilnost institucija. U tome je važnost i Milanovićeva jučerašnjeg obraćanja, pa čini Hrvatsku jednom od rijetkih zemalja koje imaju predsjednika koji je opozicija vladi i parlamentarnoj većini.

Jedna je rečenica bila ključna

Zato što to nije loše i predstavlja kakav-takav balans, moramo jasnije vidjeti o čemu se radi. Ključna je sljedeća Milanovićeva rečenica, kojom je počeo svoje kratko večernje obraćanje: "Budući da me hrvatski Ustav, kojemu sam prisegnuo, obvezuje da brinem za redovno i usklađeno djelovanje, kao i stabilnost državne vlasti, odlučio sam upozoriti hrvatsku javnost na ozbiljnu prijetnju ustavno-pravnom i demokratskom poretku koji sprema Vlada Andreja Plenkovića."

Tu, dakle, uopće nije toliko važno što se radi o šefu VSOA-e. To je samo nešto što je (još uvijek) u ingerenciji Predsjednika RH pa o tome Milanović može govoriti. Netko će se možda zapitati: "a di sam ja tute?" ili "šta ja imam od toga?" i bit će u pravu, jer nije riječ o neposrednim uvjetima njegove materijalne egzistencije.

Riječ je o nečem većem od šefa VSOA-e

Međutim riječ je o nečemu većem od toga – o onome kako i zbog čega nastaju moderne političke zajednice, a to su sloboda, udruživanje jednakih i vladavina prava. Upravo je to ugroženo u situaciji kada jedna politička opcija želi (i može) zaposjesti i zarobiti baš svaku instituciju, a Milanović progovara najviše u području vojske i sigurnosnih službi jer tu još uvijek ima ovlasti. I dobro da je tako. 

Godinama se već govori o "zarobljenim institucijama" i "otetoj državi". Čitava svita političkih opcija u opoziciji na toj retorici o HDZ-u i pokušava doći na vlast, odnosno bar govori da želi doći na vlast. U tim im je uvjetima Milanović ne samo najbolji saveznik nego i jedini uvjet mogućnosti njihova ujedinjenja i toga da stvarno ugroze HDZ.

Opozicija može lajati na Mjesec, a Milanović ima simboličku moć

Ipak, nije isto kada to govori netko u opoziciji ili jedan od stupova vlasti – predsjednik RH. Opozicija doista može samo "lajati na Mjesec", dok predsjednik RH ima i simboličke moći (ali legitimitetom bremenite!) utjecati.

Čak i da opozicija u potpunosti ignorira Milanovića, jedina mogućnost za njihovu buduću vlast jest trenutno djelovanje predsjednika RH jer ako će baš sve institucije biti "zarobljene", a država potpuno "oteta", kako onda uopće vladati? Doduše, možemo se zapitati i želi li uopće opozicija doći na vlast, ali to je sad druga tema.

Nebitno je kakav je Milanović, radi se o obrani ustavnog poretka

Zato u cijeloj ovoj priči uopće nije važno tko je i što je Milanović kao osoba, jesu li njegovi drugi potezi kao predsjednika RH opravdani ili ne, je li se mogao drugačije ponašati kad je on bio premijer, kao ni to je li on pristojan ili je neki đilkoš. To trenutno uopće nije bitno jer se zapravo radi o jedinoj mogućoj brani za ustavnopravni poredak, za ograničenje vlasti jedne političke opcije (to je isto u temelju političke moderne) i uopće mogućnosti da se vlast promijeni.

To razlikuje (liberalne) demokracije od autokracija, pa i od nekih poluautoritarnih sustava, a u konačnici razlikuje moderni od tradicionalnog izvora političkog legitimiteta. To je ono što treba braniti i na čemu se može graditi alternativna politička priča.

Pseudopolitički tračevi i sukobi ega isto su manje važni. Uistinu je patriotska dužnost u punom smislu ponekad braniti sebe i svoju političku zajednicu od vlastite vlade. Dobro je što imamo tu mogućnost, samo je li opozicija toga i kako svjesna? 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala