USTAVNI sud je prošli tjedan srušio pojedine članke Zakona o najmu stanova, prema kojem su tzv. zaštićeni najmoprimci od 1.rujna 2023. trebali plaćati punu cijenu najma nekretnina u kojima žive, a nisu u njihovom vlasništvu, a time i cijeli zakon.

Rušenjem tog zakona se ponovno aktivirao Zakon o najmu iz 1996., a prema kojem svi koji su u stanu bili na dan kada se taj zakon donosio imaju pravo u njemu ostati doživotno. Između ostaloga je srušen i članak kojim se definira da pravo zaštićenog najmoprimca na život u stanu koji nije njegovo vlasništvo prestaje ako on ili član obitelji u vlasništvu ima useljiv stan ili kuću. 

200 kuna mjesečno za stan od 80 kvadrata

Trenutno zaštićeni najmoprimci plaćaju simboličnu cijenu u rangu od 200 kuna na mjesec za stan od 80 kvadrata, bez obzira na to gdje se stan nalazi, a to su redom neke od najskupljih lokacija u centru Zagreba, Splita, Osijeka i drugih gradova. 

Kao i mnogo drugih nepravdi u Hrvatskoj, ovaj problem korijene vuče još iz Jugoslavije, točnije od 1959., a Hrvatska ga nije riješila ni do danas, iako su to napravile sve druge države nastale raspadom Jugoslavije, Slovenija već 1991. 

Hrvatska nema rješenje ni 30 godina od raspada Jugoslavije

Bez ulaženja u pravnu problematiku i ispravnost odluke Ustavnog suda, postavlja se pitanje zašto su sve ostale države davno riješile to pitanje, a Hrvatska 30 godina nakon raspada bivše države nije našla rješenje. Skandalozno je da u državi članici Europske unije, ekskluzivnom klubu nekih od najbogatijih i najpravednijih država na svijetu, još uvijek postoji velik broj ljudi kojima država zabranjuje da raspolažu vlastitom imovinom. Kako se riješiti duhovno-društvenog utega režima iz povijesti, uključujući jugoslavenski, ako se odbija riješiti i one pravno-imovinske ili pak gospodarske?

Oni upućeniji će vrlo brzo reagirati tvrdnjama da stvar nije toliko jednostavna. Dapače, kompleksnost problema se povećava evo već 60 godina, ali ako je Slovenija vrlo brzo nakon stjecanja nezavisnosti raspetljala taj čvor, zašto se Hrvatska još bori s tim pitanjem? Radi li se o dobroj staroj nesposobnosti hrvatskog pravosuđa, čuvanju nečijih interesa ili o manjku političke volje i vodstva?

Pravosuđe je temelj na kojem se grade ostali temelji i ujedno najveći problem Hrvatske

Lako je iz svega zaključiti da je jedna od najvećih, ako ne i najveća, rana Hrvatske upravo neefikasno pravosuđe. I ne samo neefikasno nego, ako je suditi prema dojmu građana, ali i izvještajima međunarodnih tijela i tijela Europske unije, i jako korumpirano. Problematika zaštićenih najmoprimaca je samo jedan od najvidljivijih primjera u kojima se lako vidi sva trulost hrvatskog pravosudnog sustava. 

Jer ako pravosudni sustav još uvijek nije pronašao rješenje za nacionalni problem star nekoliko desetljeća, kako se onda bilo koji pojedinačni građanin može nadati brzom, efikasnom, pravnom i nepristranom rješenju svojih pravnih problema? 

Pravosuđe nije periferni sustav koji tek donekle utječe na ostatak društva. Ono je jedan od središnjih sustava svake države, koji povlači sve ostale sustave te drastično djeluje na njih. Nema efikasnog političkog sustava bez stabilnog pravnog sustava, kao ni dobrog gospodarskog sustava bez pravosuđa koje će pružati sigurnost, nepristranost, poštovanje ugovora i rješavanje sporova između raznih subjekata u državi, bilo da se govori o građanima ili kompanijama. Bez dobrog pravosudnog sustava demokracija i slobodno tržište, dva stupa na kojima počivaju razvijena društva, samo su mrtvo slovo na papiru. Pravosuđe je temelj na kojem se grade ostali temelji, što je lekcija koju su mnogi naučili na teži način. 

Možemo imati najliberalniju ekonomiju, ali ako pravosuđe ne funkcionira, sve će se to urušiti

Hrvatska, kao i bilo koja država, može imati najliberalnije ekonomske politike, najefikasniju birokraciju, najslobodnije tržište, najmanje poreze i trošarine, najpravedniju socijalnu državu i najbolje smišljen mirovinski sustav, ali ako pravosuđe ne radi svoj posao, sve će se to urušiti prije nego što uopće profunkcionira. 

Koja korist investitoru, inozemnom ili domaćem, od niskih poreza ako ne može biti siguran da će biti ravnopravan svim drugim gospodarskim subjektima na tržištu? Ako sudski sporovi za naplatu potraživanja ili poštovanje ugovora traju u nedogled ili odlaze u zastaru? Kakva korist od toga što država ne uzima puno putem poreza ako ne postoji sigurnost da će se poslovi pošteno naplatiti, a ugovori ispoštovati?

Zašto bi kompanije vjerovale pravosuđu koje ne čuva njihovo pravo na vlastitu imovinu?

Ako pravosuđe ni građanima ne može jamčiti da će čuvati njihovo pravo na vlastitu imovinu, onda nijedna tvrtka neće vjerovati da će njeno poslovanje biti pravno zaštićeno od prevara, nepoštovanja ugovornih obaveza ili od obične krađe, bilo putem korupcije ili drugim kanalima. 

Strani investitori prije ulaganja u određenu državu gledaju makroekonomske parametre, ali podjednako im je, ako ne i više, važna pravna sigurnost. To je velik dio razloga zbog kojeg se većina investicija u svijetu odvija upravo između SAD-a i Europske unije. Tvrtke iz SAD-a vjeruju da je u državama Unije pravna sigurnost dovoljno jaka da im osigura nesmetano poslovanje, bez korupcije i prevara. Tvrtke iz Europske unije ulažu primarno u SAD iz istog razloga. 

Poduzetništvo je rizično, a naročito u zemlji s lošim pravosuđem

Logika je jednostavna; tvrtke ne vole rizik, osim normalnog rizika poslovanja koji su voljne preuzeti. Svako poslovno neopravdano podizanje rizika negativno utječe na volju kompanija da negdje investiraju. Nove investicije su dovoljno rizične same po sebi, a ako se na taj rizik doda još i rizik lošeg pravosuđa, onda se od njih najčešće odustaje.

Još je važnije kako će domaće stanovništvo gledati na pravosuđe. Poduzetništvo je jako rizičan posao i većina mladih kompanija propadne u prvih nekoliko godina. Ako građani ne vjeruju vladavini prava, tj. da će se na tržištu natjecati po istim uvjetima kao postojeće kompanije, da ih korupcija i nepotizam neće ograničavati u rastu i razvoju, da će naplatiti svoje proizvode i usluge u razumnom roku, bit će manje skloni poduzimati toliko rizičan pothvat kao što je poduzetništvo. 

Čeka se da zaštićeni najmoprimci prirodno odumru

Zbog svega toga je jako bitno da pravosuđe u državi bude jedan od najboljih sustava, da brzo rješava sporove, donosi nepristrane presude, bude lišeno korupcije i utjecaja politike. Pravosuđe države koje 30 godina ne može riješiti nacionalni imovinsko-pravni spor se ne može nazvati dobrim pravosuđem.

Takvo pravosuđe je uteg gospodarskog, političkog, socijalnog, moralnog i općeg društvenog razvoja. Sramotno je da se očito čeka da se problem riješi sam od sebe, tj. da zaštićeni najmoprimci prirodno odumru, umjesto da pravni sustav prekine desetljeća skrivanja problema pod tepih.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala