KRAJ Prvog svjetskog rata za Crnu Goru označio je najdramatičniji politički preokret u njezinoj novijoj povijesti. Nakon austrougarske okupacije 1916. država je faktički prestala funkcionirati, a kralj Nikola I. pobjegao je u egzil. Do jeseni 1918. zemlja je bila bez vlastite vojske, vlade i međunarodnog utjecaja, što je otvorilo prostor za snažnije djelovanje Srbije.

Ulaskom srpske vojske u Crnu Goru nakon sloma Austro-Ugarske postavljeno je pitanje političke budućnosti zemlje. Upravo u tom vakuumu sazvana je Podgorička skupština, tijelo koje je predstavljeno kao skup narodnih predstavnika. Održana je u studenom 1918., u okolnostima u kojima su srpske trupe već kontrolirale teritorij, a politički protivnici ujedinjenja bili su marginalizirani.

Skupština je donijela dvije ključne odluke: zbacivanje kralja Nikole s prijestolja te “bezuvjetno ujedinjenje” Crne Gore sa Srbijom pod dinastijom Karađorđevića.

Odluke nisu potvrđene referendumom ni širokim narodnim izjašnjavanjem, što je odmah otvorilo prijepore o njihovoj legitimnosti. Veliki dio stanovništva, poznat kao zelenaši, protivi se ujedinjenju i uskoro pokreće Božićnu pobunu, koja je ubrzo ugušena.

Već nekoliko dana kasnije, 1. prosinca 1918., Srbija ulazi u novu zajedničku državu - Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Time se Crna Gora, kao dio Srbije, automatski našla u novom jugoslavenskom okviru, izgubivši status nezavisne države koji je imala više od pola stoljeća.

Odluke Podgoričke skupštine i danas ostaju jedna od najkontroverznijih tema crnogorske povijesti, jer su oblikovale političku i nacionalnu sliku Crne Gore tijekom cijelog 20. stoljeća.