TVORNICA konca Dalmatinka u Sinju bila je najznačajniji industrijski objekt Cetinske krajine od polovice prošlog stoljeća do 2010-ih godina.

Današnji ostaci tvornice, dvije zgrade, vodotoranj i još uvijek aktivni dom zdravlja, podsjetnik su na Dalmatinku koja nije značila samo radna mjesta, nego i nove stanove, izgradnju Sinja, pokretanje kulturnih i sportskih društava, pa i izgradnju olimpijskog bazena još 1953. godine.

Galerija

Dalmatinka, čija se reklama pola stoljeća protezala pročeljima na glavnom zagrebačkom trgu, bila je simbol industrije, tehnološkog razvoja i promjene načina života za tisuće onih koji su u jednoj generaciji od seoskog prešli u gradski način života.

U pretvorbi društvenog vlasništva, Dalmatinka je ostala zapamćena kao svjedok loše tranzicije i propasti, u čemu svakako nije jedinstven primjer.

Arhitektonski biser socijalizma

Industrijski kompleks Dalmatinke ubraja se u najznačajnija djela moderne arhitekture socijalizma 1950-ih i 1960-ih.

"Već 1946. godine započela je povijest dugotrajnog faznog projektiranja i izgradnje najveće jugoslavenske tekstilne tvornice Dalmatinka u Sinju, i to najprije predionice, a potom i končare. Prema podacima iz zagrebačkog Arhitektonsko projektnog zavoda, ista godina označena je začetkom projektiranja tekstilnog gorostasa, definiranog u početku prvog petoljetnog razvojnog plana, a potpuno dovršenog 1953. godine u gabaritima od približno 30.000 četvornih metara", piše dr. Zrinka Paladino u stručnom tekstu "Dalmatinka – primjer industrijske arhitekture Lavoslava Horvata".

"Jednostavnost i čistoća arhitektonske zamisli s postignutom funkcionalnošću radnih, ali i svih pratećih prostora tvornice desetljećima je nakon izgradnje izazivala uvažavanje arhitektonske i tekstilne struke u zemlji i svijetu", navodi Paladino.

"Tvornica predana na upravljanje radnicima"

Tvorničke pogone podizale su dvije građevinske tvrtke, Industrogradnja iz Zagreba i Konstruktor iz Splita. Dalmatinka je od početka bila i pokazni primjer socijalističkog samoupravljanja.

Na tvorničkoj porti istaknut je natpis: "Borbom radničke klase Jugoslavije, a pod rukovodstvom Saveza komunista i druga Tita ostvareno je načelo Marxa i Engelsa Tvornice radnicima, te je ova tvornica dana 4. 11. 1951. godine prvi puta predana na upravljanje radnicima kolektiva".

"Tvornica je zapošljavala preko 2500 radnika"

Ravnateljica Gradske galerije Sikirica u Sinju Dragana Modrić u tekstu "Kako (je) tvornica mijenja(la) grad" kaže: "Tvornica je započela s preradom pamučne pređe sa svega 150 radnika, da bi vrlo brzo prerasla u tekstilnog diva koji je na vrhuncu, sedamdesetih godina, zapošljavao preko 2500 radnika.

Dalmatinka je zadovoljavala 65 posto potreba bivše Jugoslavije za pamučnom pređom i koncem. Osim toga, tvornica je izvozila konac diljem Europe, pa čak i na afrički i azijski kontinent, u Burmu, Alžir i Iran."

"Kao i brojne druge tvornice u tom razdoblju, provodila je politiku stambenog zbrinjavanja radnika putem povoljnih kredita ili izgradnjom stambenih objekata, što je bitno utjecalo na urbanizaciju grada Sinja i okolice. Dalmatinka je financirala i izgradnju gradskog bazena olimpijskih dimenzija, koji je Sinj dobio već 1953. godine. Dalmatinka je bila i osnivač brojnih sportskih i kulturnih društava, koja su nakon propasti tvornice nastavila sa svojim djelovanjem", navodi Modrić.

"Tvornica je imala odmarališta za radnike, ljetovalište u Strožancu i kuću za odmor na obližnjem jezeru Peruća. Bila je pokretač lokalne ekonomije, društvenog i urbanističkog razvoja grada. Promjenom političkog, ekonomskog i društvenog okvira, tvornica prolazi bolan tranzicijski proces privatizacije, koji završava stečajem i prosvjedima radnika", govori nam Dragana Modrić.

Dalmatinka je započela radom proizvodnjom pamučnog češljanog prediva te konca, a od 1954. godine rade bojadisaonica, polirnica i konfekcija. Strojevi su uvezeni iz Velike Britanije, Savezne Republike Njemačke, Italije, Švicarske i Švedske. Pomoćna tehnologija izrađivana je u tadašnjoj Jugoslaviji.

Radna snaga educirana je na razne načine, što je uključivalo školovanje u tekstilnim tvornicama u Dugoj Resi, Mariboru, Kranju i Velikoj Britaniji.

Opismenjavanja i stipendije za radnike

Dragana Modrić piše: "Radnici prve generacije većinom su bili nepismeni, stoga tvornica pokreće aktivnu politiku opismenjavanja koja se provodila putem tečajeva i dodjelom stipendija, a kasnije i otvaranjem školskih odjeljenja. U početku je bilo teško motivirati radnike za učenje, stoga tvornica uvodi promjene u tarifni pravilnik. Radnici koji nisu imali položen ispit zarađivali su šest dinara manje po satu od onih radnika koji su ga položili."

U Sinju je 1954. osnovana Industrijska tekstilna škola i večernja škola za tekstilce. Tvornički centar za stručno obrazovanje radnika pokrenut je 1960., a u to vrijeme postojali su i tečajevi engleskog i njemačkog jezika za radnike. Za zanimanje tekstilnog tehničara i rad u Dalmatinki interes je postojao sve do 1990-ih godina. Možda najpoznatiji tekstilni tehničar iz sinjske srednje škole je gradonačelnik Sinja i saborski zastupnik Miro Bulj, čiji je otac radio u Dalmatinki.

U obližnjoj Vrlici je, kako bi se iskoristili pamučni otpaci, izgrađena 1960. predionica koja je zapošljavala 70 radnika.

Dalmatinka je bila prva tvornica u Jugoslaviji koja je proizvodila sintetički konac. Posao je išao dobro te je 1977. proširen pogon i povećan kapacitet za 36 posto. U 1980-ima tvornica je zapošljavala 2750 radnika i proizvodila 3500 tona konca, što je bilo dostatno za 65 posto domaćih potreba. Većinu radne snage, oko 80 posto, činile su žene.

Sinjani Dalmatinku ne pamte samo po koncu i pamučnom predivu. Između 1955. i 1981. godine Dalmatinka je sagradila 224 stana i 18 samačkih soba te odobravala kredite za izgradnju obiteljskih kuća.

Stečaj, dugovi i kraj proizvodnje

Tranzicijski period i gubitak tržišta bili su početak kraja Dalmatinke. Privatizirana je 1993. kada je imala oko dvije tisuće radnika, dok je stečaj proglašen 2001. sa zaposlenih 860 radnika.

Talijansko poduzeće La Distributrice kupilo je tvornicu 2004. kako bi nastavilo proizvodnju, koja je ugašena 2009. godine. Ponovno je proglašen stečaj, a radnici su ostali kratkih rukava, iznos za neisplaćene plaće premašivao je deset milijuna kuna. Dug državi bio je oko jedanaest milijuna kuna za neplaćene doprinose.

Na posljednjem stečajnom ročištu 2017. za Dalmatinku Novu nije bilo kupaca. Odlukom gradskih vlasti 2023. zemljišta na kojima su ruševine tvornice prenamjenjena su iz stambenog u višenamjenski prostor za trgovačku, sportsko-rekreativnu, ugostiteljsku, kulturno-zabavnu, poslovnu, proizvodnu, uslužnu i skladišnu namjenu.

Od Dalmatinke su ostala samo sjećanja.