TEMPLARI su stoljećima bili među najpoznatijim i najutjecajnijim institucijama kršćanskog Zapada. Nastali su u doba križarskih ratova kao vojni red čija je zadaća bila zaštita hodočasnika u Svetoj zemlji, ali su s vremenom prerasli tu početnu ulogu. Stekli su golem ugled, razvili mrežu posjeda diljem Europe i postali važan financijski čimbenik svoga vremena. Upravo je ta moć, koja ih je nekoć uzdigla, na kraju pridonijela njihovu padu.

Red koji je postao prevelik

Do početka 14. stoljeća templari više nisu bili samo ratnici-monasi. Posjedovali su zemlju, utvrde i novac, a vladari i velikaši često su im povjeravali čuvanje blaga i vođenje financijskih poslova. U vremenu kada su križarske države na Istoku propadale, njihova prvotna svrha postajala je sve manje jasna, ali je njihovo bogatstvo ostalo golemo. To je izazivalo zavist, sumnju i političku napetost, osobito u Francuskoj, gdje je kralj Filip IV. imao ozbiljnih financijskih problema.

Filip IV. bio je jedan od najmoćnijih europskih vladara, ali i vladar koji je očajnički trebao novac. Templari su mu zato bili istodobno korisni i opasni. Imali su međunarodnu mrežu, veliku imovinu i određenu autonomiju jer su formalno odgovarali papi, a ne kraljevima.

Kad su 1307. u Francuskoj počela masovna uhićenja templara pod optužbama za herezu, bogohuljenje i nemoral, postalo je jasno da se protiv reda vodi kampanja koja nije bila samo vjerska, nego i politička.

Odluka donesena pod pritiskom

Iako su optužbe protiv templara bile teške, postupak protiv njih ostao je kontroverzan. U mnogim zemljama izvan Francuske templari nisu proglašeni krivima, a crkveni sabor u Vienneu u početku nije pokazivao jasnu volju da red formalno osudi. Britannica navodi da je crkveni sabor 1311. čak glasao protiv ukidanja reda, ali je papa Klement V. na kraju, pod snažnim pritiskom Filipa IV., ipak odlučio drukčije.

Ključni datum bio je 22. ožujka 1312., kada je papa izdao bulu Vox in excelso, kojom je ukinuo Templarski red. Važno je pritom naglasiti nijansu koju povjesničari često ističu: red nije bio ukinut nakon klasične sudske presude koja bi nedvojbeno dokazala njegovu herezu, nego papinskom odlukom "radi dobra Crkve" i smirivanja golemog skandala. Drugim riječima, templari su politički slomljeni prije nego što su pravno potpuno poraženi.

Odluka je potom objavljena na saboru u Vienneu početkom travnja 1312. Time je jedan od najpoznatijih vojnih redova srednjeg vijeka praktički prestao postojati. Uslijedile su dodatne odluke o njihovoj imovini. Većina templarskih posjeda formalno je prenesena Hospitalcima, iako su u praksi dio dobara zadržali ili preuzeli svjetovni vladari.

Kraj reda, ali ne i kraj priče

Ukidanje reda 1312. nije odmah značilo i kraj sudbine svih templara. Pojedini članovi bili su zatvoreni, neki su prešli u druge redove, a dio je do kraja ostao pod optužbama. Najpoznatiji simbol konačnog sloma bio je veliki meštar Jacques de Molay, posljednji vođa templara, koji je 1314. pogubljen u Parizu. Njegova smrt kasnije je postala dio legende o templarima, zajedno s brojnim pričama o prokletstvima, skrivenom blagu i tajnim znanjima.

Zato je ukidanje templara ostalo jedna od najslavnijih i najmračnijih epizoda srednjeg vijeka. S jedne strane, riječ je o priči o redu koji je s vremenom postao prebogat, preutjecajan i politički nezgodan. S druge, to je priča o tome kako su u srednjovjekovnoj Europi optužbe za herezu, interesi države i slabost papinske vlasti mogli zajedno srušiti instituciju koja je desetljećima djelovala nedodirljivo. Pad templara tako nije bio samo kraj jednog reda, nego i znak koliko su se odnosi moći u Europi početkom 14. stoljeća promijenili.