AZERBAJDŽAN, zemlja na križištu Europe i Azije, proglasio je neovisnost 18. listopada 1991. godine, čime je okončao sovjetsku dominaciju i otvorio put prema suvremenoj državnosti. Taj povijesni trenutak dogodio se u kontekstu raspada Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika, označivši kraj sedamdeset godina pod sovjetskom vlašću i početak nove faze obilježene borbom za nacionalni identitet, iskorištavanje bogatih naftnih resursa i traženje regionalne stabilnosti.

Predsjednik Ayaz Mutallibov proglasio je suverenitet, no neovisnost je od početka bila suočena s ozbiljnim izazovima: ratom u Nagorno-Karabahu, gospodarskim krizama i geopolitičkim pritiscima. Danas se ovaj datum obilježava kao simbol otpora, nacionalnog jedinstva i gospodarskog rasta, podsjećajući na povijesni kontinuitet koji se proteže od perzijskih carstava do sovjetske ere.

Povijesni put do samostalnosti

Povijesni korijeni Azerbajdžana sežu u antička perzijska i kavkaska kraljevstva. Tijekom 19. stoljeća zemlja je ušla u sastav Ruskog Carstva, a njezin glavni grad Baku ubrzo je postao važan centar zbog bogatih naftnih izvora. Prva moderna azerbajdžanska država - Azerbajdžanska Demokratska Republika - osnovana je 1918. godine, no trajala je samo dvije godine prije sovjetske okupacije 1920.

Kao Azerbajdžanska SSR, zemlja je prošla kroz snažnu industrijalizaciju, ali i razdoblja političke represije, deportacija i pokušaja kulturne asimilacije. Nacionalni pokret ponovno je ojačao krajem 1980-ih, potaknut reformama i politikom glasnosti Mihaila Gorbačova, što je dovelo do velikih prosvjeda i zahtjeva za autonomijom.

Godine 1990. azerbajdžanski Vrhovni sovjet proglasio je suverenitet. Neuspjeli kolovoški puč u Moskvi 1991. dodatno je ubrzao raspad SSSR-a i otvorio prostor za konačni čin samoodređenja. Dana 18. listopada 1991. parlament je službeno proglasio neovisnost, a Ayaz Mutallibov - koji je već ranije bio izabran u jednopartijskom sustavu - ostao je na čelu države.

U prosincu iste godine održan je referendum na kojem je ogromna većina građana podržala samostalnost. Ujedinjeni narodi priznali su Azerbajdžan 1992. godine, a članstvo u Vijeću Europe uslijedilo je 2001.

Ratni sukobi i teritorijalni izazovi

Neovisnost, međutim, nije značila mir. Još 1991. započeo je rat u Nagorno-Karabahu, etnički armenskoj enklavi unutar Azerbajdžana, koja je proglasila vlastitu neovisnost. Sukob s Armenijom (1991.-1994.) završio je gubitkom oko 20 posto teritorija i desecima tisuća žrtava.

Primirje postignuto 1994. otvorilo je put Minskom procesu, ali sukobi nisu bili trajno riješeni. Novi rat izbio je 2020. i završio azerbajdžanskom vojnom pobjedom, uz posredovanje Turske i Rusije, čime je vraćen veći dio izgubljenog područja.

Gospodarski razvoj i energetska politika

Od 1993. do 2003. zemljom je vladao Heydar Alijev, a nakon njegove smrti vlast je preuzeo njegov sin Ilham Alijev. Pod njihovim vodstvom Azerbajdžan je postao ključni energetski igrač u regiji. Otvaranjem naftovoda Baku-Tbilisi-Ceyhan 2005. zemlja je postala važno energetsko čvorište između Kaspijskog mora i Zapada, što je dovelo do višestrukog rasta gospodarstva.

Istodobno, režim je bio i ostao pod kritikom zbog autoritarne vlasti i raširene korupcije. Azerbajdžan balansira između Rusije, Turske i Zapada, a član je GUAM-a i Partnerstva za mir NATO-a.

Baština i budući izazovi

Dan neovisnosti, 18. listopada, danas se obilježava svečano, uz parade i kulturne manifestacije u Bakuu. Zemlja s oko deset milijuna stanovnika bogata je kulturnom baštinom, među kojom se ističu lokaliteti pod zaštitom UNESCO-a poput Povijesnog centra Bakua i Gobustana.

Etnički sastav Azerbajdžana čine većinski Azeri (oko 91 %), uz rusku, lezginsku, talyšku i armensku manjinu, dok je vjerski sastav pretežno muslimanski (uglavnom šijitski islam), s manjinama sunitskih muslimana, pravoslavnih kršćana i židova.

Istodobno, suočava se s novim izazovima - klimatskim promjenama, pitanjima ljudskih prava i složenim geopolitičkim odnosima. Ipak, neovisnost iz 1991. ostaje temelj nacionalnog ponosa i simbol otpora kolonijalnim utjecajima. Azerbajdžan nastavlja graditi svoj položaj mosta između Istoka i Zapada, čuvajući pritom vlastitu povijesnu i kulturnu posebnost.