KAKO je pokazalo izvješće "Health Profile of Croatia", jedan od glavnih problema hrvatskog zdravstvenog sustava nije toliko nedostatak kadra koliko loša organizacija. Ona se vidi u dugim listama čekanja, slabim rezultatima u prevenciji i liječenju te nejednakom pristupu zdravstvenoj skrbi između urbanih i ruralnih područja.

Mikrointervencije - male, ciljane promjene

Za rješavanje tog problema hrvatskom zdravstvu nisu uvijek potrebne velike reforme, novi zakoni, skupe strategije i golemi projekti. Ponekad je dovoljno promijeniti način na koji ordinacija prima pacijente, tko u timu obavlja administraciju, kako se prenose informacije o osobi s invaliditetom ili djetetu, kako se mjeri bol ili kako se pacijent i njegova obitelj uključuju u plan skrbi.

Ta je tema bila u središtu 4. konferencije o unapređenju skrbi za kompleksne pacijente, održane od 11. do 13. lipnja 2026. u Biogradu na Moru. Okupila je stručnjake iz medicine, sestrinstva, javnog zdravstva, socijalne skrbi, javne uprave, zdravstvenog menadžmenta, akademske zajednice i civilnog društva.

Zaključak je bio da se kvaliteta, sigurnost i učinkovitost zdravstvene i socijalne skrbi mogu popravljati i bez velikih promjena, pomoću mikrointervencija, malih, ciljanih i provedivih promjena ondje gdje se problem stvarno vidi: u ambulanti, bolničkom odjelu, timu obiteljske medicine, ustanovi socijalne skrbi ili u koordinaciji više službi oko osobe sa složenim potrebama.

Svi vide uska grla, a sustav se ne mijenja

Suvremeni zdravstveni sustavi vrlo su složeni. U njima sudjeluju liječnici, medicinske sestre, farmaceuti, bolnice, domovi zdravlja, socijalne službe, osiguravatelji, ministarstva, lokalne vlasti, pacijenti, obitelji i njegovatelji. Svaki dio sustava ima svoja pravila, obrasce, informacijske sustave i ograničenja.

Zato se često događa paradoks. Svi vide uska grla i znaju da su promjene potrebne, no one se sporo pokreću. Velike reforme dugo se pišu i usuglašavaju, a ovise o politici, proračunu, zakonima i administraciji. U međuvremenu pacijenti i zdravstveni radnici žive posljedice sustava koji ne funkcionira dovoljno dobro.

U dokumentima konferencije to je opisano kao svojevrsni organizacijski i upravljački "lockdown". Ne zato što sustav ne radi, nego zato što je teško pokrenuti brze, konkretne i mjerljive promjene.

Što su mikrointervencije?

Mikrointervencija je mala, dobro usmjerena promjena koja se provodi tamo gdje je prepoznat konkretan problem. To može biti promjena u naručivanju pacijenata, raspodjeli posla u timu, komunikaciji s pacijentima, praćenju simptoma, prijenosu informacija između bolnice i obiteljske medicine ili uključivanju obitelji u skrb.

Tu ključna riječ nije "malo", nego "precizno". Mikrointervencija mora imati jasno definiran problem, objašnjenje zašto nastaje, predloženo rješenje, način provedbe i mjeru uspjeha.

Kako osigurati da se mikrointervencije zbivaju?

Ključno je pitanje kako osigurati i poticati uvođenje mikrointervencija. To ne može biti potpuno prepušteno dobroj volji.

Aleksandar Džakula iz Škole narodnog zdravlja Andrija Štampar ističe da mikrointervencije treba poticati na svim razinama, od ministarstva i nacionalnih institucija do bolnica, ambulanti, odjela, timova i svakog zdravstvenog profesionalca, među ostalim, projektima. Prvi korak, kaže, nije pokretanje još jednog izdvojenog projekta, nego stvaranje razumijevanja da su male, lokalne i mjerljive promjene dio kulture stalnog unapređenja kvalitete.

"Primjerice, ako se liječnici obiteljske medicine guše u administraciji, mikrointervencija može biti uvođenje administratora u ordinacije. To ne mijenja cijeli sustav i ne traži godine pripreme, a liječniku i medicinskoj sestri može osloboditi vrijeme za razgovor, pregled, savjet, dijagnozu i praćenje bolesti", tumači.

Značaj za kompleksne pacijente

Mikrointervencije su osobito važne za kompleksne pacijente, ljude koji imaju više zdravstvenih i socijalnih potreba odjednom. Mogu imati kronične bolesti, funkcionalna ograničenja, potrebu za socijalnom skrbi, više lijekova, pomoć obitelji i više liječnika specijalista.

Njima nije dovoljno da svaki dio sustava radi sam za sebe. Treba im koordinirana skrb. Ako se informacije gube između bolnice, obiteljskog liječnika, patronažne službe, ljekarnika i obitelji, pacijent može dobiti pogrešan lijek, ponavljati iste pretrage, čekati nepotrebno dugo ili ostati bez podrške kada mu je najpotrebnija.

Zato mala promjena može imati velik učinak. Standardizirani plan skrbi, jasniji otpusni nalaz, dogovoreni protokol komunikacije ili redovito praćenje boli mogu značiti manje patnje, manje lutanja i sigurnije liječenje.

Dobar primjer bolničkih putovnica

Jedan od dobrih primjera mikrointervencije je tzv. bolnička putovnica. Riječ je o dokumentu ili strukturiranom skupu informacija koji prati pacijenta, osobito osobu s invaliditetom ili osobu koja teško komunicira svoje potrebe, primjerice dijete u autističnom spektru.

U toj "putovnici" mogu stajati važne informacije: kako osoba komunicira, što je smiruje, čega se boji, koje lijekove uzima, kakvu podršku treba, tko je kontakt osoba i koje su specifičnosti njezine skrbi. To u hitnoj situaciji ili pri dolasku u bolnicu može spriječiti nesporazume, ubrzati postupanje i učiniti skrb sigurnijom.

Promjene utemeljene na rezultatima

Važan dio mikrointervencija je mjerenje ishoda. Zdravstveni sustavi često uvode promjene zato što se nešto "čini dobrim" ili zato što se "uvijek tako radilo". Mikrointervencije traže ozbiljniji pristup: ako se uvodi promjena, treba pratiti što se dogodilo.

Džakula upozorava da mikrointervencija koja se ne prati i ne evaluira ostaje dobra namjera, a ne dokazano unapređenje."Zato već u fazi planiranja treba imati jasne ciljeve, očekivane ishode, pokazatelje uspješnosti, način prikupljanja podataka i osobe odgovorne za praćenje rezultata", tumači.

Ishodi se, dodaje, mogu pratiti u timu koji provodi promjenu, zatim u ustanovi, a potom i na razini nacionalnih institucija, poput Ministarstva zdravstva, HZZO-a i HZJZ-a. Problem je, ističe, što Hrvatska trenutačno nema neovisno nacionalno tijelo koje bi sustavno pratilo, vrednovalo i uspoređivalo ishode takvih unapređenja.

Postojeći pilot projekti

U hrvatskom zdravstvu već postoje dobri primjeri mikrointervencija: pilot-projekti administratora u ordinacijama obiteljske medicine, farmakoterapijsko savjetovanje, intervencije u onkološkoj i palijativnoj skrbi, bolja procjena i liječenje boli te individualizirani planovi skrbi za pacijente.

Problem je što takva rješenja često ostaju zatvorena u jednoj ustanovi, jednom timu ili jednom projektu. Ne analiziraju se dovoljno, ne evaluiraju sustavno i ne pretvaraju u modele koje drugi mogu preuzeti.

Džakula smatra da prvi korak ne mora biti stvaranje potpuno novih rješenja, nego prepoznavanje i vrednovanje onoga što već postoji.

"Uspješne prakse treba opisati, evaluirati i označiti kao mikrointervencije koje se mogu prilagoditi drugim sredinama. Time se daje priznanje timovima koji već postižu rezultate i stvara kultura učenja umjesto čekanja velikih reformi", kaže Džakula.

"Mikrointervencije bi trebale postati sastavni dio budućih ulaganja u zdravstvo jer nova zgrada, medicinska oprema, digitalna tehnologija ili dodatni kadar neće sami po sebi dati bolje rezultate ako ih ne prate konkretne promjene u svakodnevnom radu", poručuje.

Pacijenti najbolje znaju gdje sustav puca

Jedna od važnih ideja mikrointervencija jest uključivanje pacijenata, obitelji i neformalnih njegovatelja. Pacijent najbolje zna gdje sustav puca iz njegove perspektive. Roditelj djeteta s teškoćama zna koliko je iscrpljujuće obilaziti službe koje međusobno ne komuniciraju. Njegovatelj starije osobe zna koliko je teško uskladiti liječnika, lijekove, socijalna prava, prijevoz i svakodnevnu njegu.