KAD SE GOVORI o Habsburgovcima, najčešće se spominju Marija Terezija, Franjo Josip ili golemo Austro-Ugarsko Carstvo. No uspon jedne od najmoćnijih europskih dinastija započeo je mnogo ranije, zahvaljujući čovjeku koji nikada nije postao car. Rudolf I. Habsburški, njemački kralj od 1273. do smrti 15. srpnja 1291., pretvorio je dotad relativno skromnu plemićku obitelj u dinastiju koja će sljedećih šest stoljeća obilježiti europsku povijest.

Njegova najveća ostavština nije bila golema vojna pobjeda niti osvajanje novih zemalja, nego stvaranje temelja habsburške države u Austriji. Upravo će se iz tih posjeda razviti monarhija koja će stoljećima biti među najvažnijim silama kontinenta.

Od grofa do njemačkog kralja

Rudolf je rođen 1. svibnja 1218. kao sin grofa Alberta IV. Habsburškog. Obitelj je tada posjedovala uglavnom zemlje na području današnje sjeverne Švicarske i jugozapadne Njemačke te nije pripadala najutjecajnijim europskim vladarskim kućama.

Nakon smrti cara Fridrika II. Sveto Rimsko Carstvo zapalo je u razdoblje poznato kao Veliko međuvlašće, tijekom kojeg gotovo dvadeset godina nije postojala snažna središnja vlast. Mnogi su kneževi iskoristili priliku za širenje svojih posjeda, a carska moć znatno je oslabila.

U takvim okolnostima kneževi izbornici 1273. izabrali su Rudolfa za njemačkog kralja. Smatrali su da će kao relativno umjeren i manje moćan velikaš biti prihvatljiv kompromis između suparničkih interesnih skupina. Pokazalo se da su ga ozbiljno podcijenili.

Bitka koja je promijenila srednju Europu

Najveći izazov Rudolfovoj vlasti predstavljao je češki kralj Otokar II. Přemysl, jedan od najmoćnijih vladara svoga vremena. Otokar je kontrolirao Austriju, Štajersku, Korušku i Kranjsku te nije priznavao Rudolfov izbor.

Sukob je kulminirao 26. kolovoza 1278. u Bitci na Moravskom polju, nedaleko od današnje granice Austrije i Slovačke. Rudolfova vojska, uz pomoć ugarskog kralja Ladislava IV., odnijela je odlučujuću pobjedu, a Otokar je poginuo na bojištu.

Tom pobjedom Rudolf nije samo učvrstio svoj položaj. Austrija i Štajerska došle su pod habsburšku vlast, a nekoliko godina kasnije povjerio ih je svojim sinovima Albertu i Rudolfu II. Bio je to trenutak koji povjesničari smatraju stvarnim početkom habsburške Austrije.

Temelj buduće monarhije

Rudolf nije uspio osigurati da ga na prijestolju automatski naslijedi njegov sin, što pokazuje da njemačka kraljevska kruna tada još nije bila nasljedna. Ipak, mnogo važnije bilo je to što je dinastiji osigurao čvrstu teritorijalnu bazu.

Iz Austrije će Habsburgovci tijekom sljedećih stoljeća postupno širiti svoj utjecaj ženidbama, nasljeđivanjem i diplomacijom. Njihovo poznato geslo, prema kojem drugi vode ratove, a sretna Austrija sklapa brakove, postalo je zaštitni znak njihove politike. Do 15. stoljeća gotovo su trajno preuzeli i naslov careva Svetog Rimskog Carstva, a kasnije su vladali područjima od Španjolske i Nizozemske do Češke, Mađarske i velikog dijela današnje Hrvatske.

Smrt u godini velikih promjena

Rudolf I. umro je 15. srpnja 1291. u Speyeru, u dobi od 73 godine. Pokopan je u tamošnjoj carskoj katedrali, među njemačkim kraljevima i carevima.

Zanimljivo je da je samo nekoliko tjedana nakon njegove smrti, početkom kolovoza 1291., sklopljen Savez triju švicarskih kantona, događaj koji se tradicionalno smatra početkom stvaranja Švicarske. Tako su se gotovo istodobno počela oblikovati dva potpuno različita politička projekta, neovisna Švicarska i habsburška država koja će tijekom sljedećih stoljeća izrasti u jednu od najvećih europskih monarhija.

Rudolf nikada nije nosio carsku krunu, ali je učinio nešto što se pokazalo daleko trajnijim. Stvorio je političke i teritorijalne temelje dinastije koja će više od 600 godina imati presudan utjecaj na sudbinu srednje Europe.