STUDENTSKI prosvjed isprovociran padom nadstrešnice u Novom Sadu, a onda i nepoštenom i nasilničkom reakcijom vlasti prema uznemirenim građanima na ulici i studentima Fakulteta dramskih umjetnosti, pokrenuli su prije puna četiri mjeseca nezapamćenu pobunu naroda u političkoj povijesti Srbije.

Dok ovo pišem stiže štura vijest da je početak suđenja povodom spomenutog nasilnog incidenta na FDU odgođen za 19. svibnja. U slučaju koji je bio okidač za masovnu studentsku pobunu, u kojem su poznati i žrtve i nasilnici, s mnoštvom svjedoka, državi je trebalo preko 120 dana da krene u procesuiranje, da bi početak suđenja netom odgodila za dodatna skoro dva mjeseca. Dakle, punih pola godine od incidenta?! "Selo gori, a baba se češlja."

U međuvremenu, jedan od nasilnika nad studentima uredno se pojavljuje na naprednjačkim mitinzima u Jagodini i Sremskoj Mitrovici, i to u osiguranju Aleksandra Vučića. Cipelarenje ispod stola se nastavlja, kao i "čuđenje" vlasti i režimskih medija zašto cipelareni jauču i prave grimase.

Pored brojnosti ljudi na ulicama i skoro potpune blokade rada državnih sveučilišta, ali velikog broja srednjih pa i osnovnih (?!) škola, mjesecima svjedočimo jednom potpuno novom, trećemilenijskom stilu i obliku političke borbe. Umreženost, horizontalnost, anonimnost, minimalni ideološki konsenzus kao garancija kompaktnosti, kolektivizam, manipulacija manipulacijom..., učinili su izlišnim i premašenim poznate modele komunikacije na relacijama vlast - protivnici vlasti.

Dosad neviđena podrška srpskih sportskih legendi

Kako je to sjajno primijetio ugledni hrvatski filozof Boris Buden, studenti u Srbiji inzistiraju na izvornoj "socijalnoj konstitutivnosti društva" oštro je suprotstavljajući i pretpostavljajući uobičajenim ideološkim projekcijama, kao da je sve normalno pa se samo trebamo na izborima opredijeliti lijevo ili desno i sve će biti OK. Pa, neće. 

Ovdje se ne radi čak ni o tzv. "povratku na tvorničke postavke" jer bi to podrazumijevalo da je moderna srpska država u tih skoro sto pedeset godina postojanja nekada bila utemeljena na zdravim demokratskim, društvenim i institucionalnim praksama. Pa, nije. Nikada.

Pored mnogih novih fenomena kojima svjedočimo posljednjih mjeseci u Srbiji, važno je istaknuti do sada nezabilježeno uključivanje slavnih srpskih i jugoslavenskih sportskih autoriteta u aktualna događanja, po pravilu kroz podršku studentima.

Slavnom Dejanu Bodirogi, aktualnom direktoru košarkaške Eurolige, i Nemanji Vidiću, ne manje slavnom nekadašnjem kapetanu Manchester Uniteda, koji već duže vremena pokazuju otvoren antirežimski naboj, pridružili su se posljednjih mjeseci, prije svega u podršci studentima, i besmrtnici Novak Đoković, Vlade Divac i najuspješniji europski klupski trener u povijesti Željko Obradović.

Uz njih su stali legendarni asovi, rukometaš Veselin Vujović, odbojkaš Vanja Grbić, košarkaš Saša Đorđević, kao i predsjednik Sindikata profesionalnih nogometaša Srbije Mirko Poledica.

Metafora koruptivne truleži i mafijaške bezobzirnosti

Ako nisam već na početku, onda bar na kraju moram naglasiti sudjelovanje u prosvjedima srpskog košarkaškog reprezentativca Vladimira Štimca, koji je već godinama u otvorenoj pobuni protiv režima. Cinici bi prokomentirali da ova mala skupina obožavanih i poštovanih sportaša i sportskih radnika zajedno ima više medalja nego što sve Vučićeve vlade zajedno mogu sabrati pošteno stečene diplome i titule.

Srpski sport, pogotovo nogomet, jedna je od najočiglednijih metafora koruptivne truleži i mafijaške bezobzirnosti koja, uostalom, i jest tema broj jedan građanske pobune u Srbiji. Ima onih koji idu i tako daleko tvrdeći da dok na transparentan i fer način ne budu privatizirani Zvezda i Partizan, za srpsko društvo i državu nema pomaka nabolje.

Srbija se proteklih 35 godina postkomunizma ponašala vrlo konzervativno kada je u pitanju lidersko angažiranje poznatih ličnosti izvan svijeta tradicionalne stranačke politike, pa tako i sporta. Tu se prije svega misli na mjesta predsjednika i premijera.

Bilo je kratkotrajnih "incidenata", kao onaj s biznismenom Milanom Panićem na mjestu saveznog premijera i književnikom Dobricom Ćosićem na mjestu predsjednika države, pod tek uvedenim sankcijama međunarodne zajednice 1992., ali je to brzo stavljeno ad-acta u stilu bilo - ne ponovilo se.

Sportaši su, uz izuzetak Aleksandra Šapića na mjestu gradonačelnika Beograda, uvijek služili za podršku političarima, a i smatrani su nezainteresiranim i apolitičnim, što nije bilo daleko od istine.

Treba li među njima tražiti nove lidere?

Srbija, podjeljenija nego ikad, traga za ličnošću koja će predstavljati točku novog društvenog dogovora. Traži se osoba koja će vratiti građanima uzurpiranu državu i njene institucije.

Vučić je autokratsko ponašanje doveo do krajnjih granica, ali mu nisu odolijevali ni njegovi prethodnici, prije svih Milošević i Tadić. Nisam vidio ozbiljniju anketu javnog mnijenja na ovu temu, ali sam siguran da bi javnost normalnog ustavnog predsjednika prije potražila izvan aktualne političke elite, među profesorima sveučilišta, slavnim glumcima, a naročito legendarnim sportašima.

Može li se u vakuumu korupcijom i nasiljem delegitimirane vlasti i definitivno zbrisane opozicije konstituirati neka studentsko-građanska alternativa koju će u budućnost "povući" slavni, nedjeljivi nacionalni autoriteti izvan aktualne politike - iz svijeta sporta, ali i filma, kazališta, sa sveučilišta?

Nikada armije navijača Crvene zvezde i Partizana, Delije i Grobari, nisu u bilo čemu pa i protiv neke vlasti bili tako ujedinjeni kao u "pumpanju" protiv režima Aleksandra Vučića.

Uz sve pokušaje televizija koje prenose nastupe "vječitih rivala" u Euro ili ABA ligi, da ignoriranjem od strane komentatora ili stišavanjem tona u realizaciji prijenosa zatome ili prešute atmosferu među desecima tisuća navijača, uz malo napora ili lagano pojačanje slušnih aparata jasno se može i vidjeti i čuti: "Studenti, studenti" i "Ko ne skače, taj je Ćaci."

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala