WALI, tajanstveni kanadski veteran čije je pravo ime nepoznato, a koji je stekao reputaciju "najboljeg snajperista na svijetu", vratio se s ukrajinskog ratišta u svoj rodni Quebec. Preživio je, iako su ga ruski propagandisti proglasili mrtvim odmah nakon dolaska na front sredinom ožujka.

Sam pak u kaže da je u gotovo dva mjeseca zamalo izgubio život "nekoliko puta".

"Sretan sam što sam još živ, stvarno je bilo blizu", rekao je u intervjuu za kanadske, odnosno kvebečke novine La Presse u svom domu u okolici Montreala. Intervju je objavljen u petak. 

 >> Rusi tvrde da su ubili Walija, najboljeg snajperista svijeta. On se javio: Živ sam

Slika rata koju je iznio ovaj kanadski dobrovoljac i veteran rata u Afganistanu, koji se prethodno borio i u Siriji za Kurde, a protiv Islamske države, više je nego sumorna. Za La Presse je prepričao tragičnu scenu sa svoje posljednje borbene misije koja ga je, očito, barem dijelom potaknula da se vrati kući.

Bio je smješten, kaže, s ukrajinskom jedinicom negdje u Donbasu, gdje ruske snage posljednjih tjedana provode veliku ofenzivu u kojoj dolazi do izražaja njihova superiornost u vatrenoj moći i dometu artiljerije, tenkova i zračnih snaga. 

"Smrdjelo je na smrt, teško je to opisati"

U ranim jutarnjim satima, zauzeo je poziciju u blizini ukrajinskog rova koji je bio izravno izložen vatri ruskih tenkova, kako bi ih pokušao pogoditi Javelinom, američkim ručnim protuoklopnim navođenim raketnim sustavom, koji je SAD u velikim količinama poslao Ukrajini, ali bili su mu izvan dometa. A onda su dvojica mobiliziranih ukrajinskih vojnika izašla popušiti cigaretu. 

"Rekao sam im da se tako ne izlažu, ali nisu me slušali", prepričao je Wali. U idućem trenutku, dogodilo se ono čega se bojao - pogodila ih je "visoko precizna" granata iz ruskog tenka. 

"Jako je eksplodirala. Vidio sam kako geleri prolaze poput lasera. Tijelo mi se napelo. Nisam ništa čuo, odmah me zaboljela glava. Bilo je stvarno nasilno", opisao je jezivu scenu, dodajući da mu je odmah bilo jasno da nesretnim vojnicima nema spasa.

"Smrdjelo je na smrt, teško je to opisati; to je jezivi miris pougljenjenog mesa, sumpora i kemikalija. Tako je neljudski, taj miris", rekao je.

Njegova supruga ispričala je za La Presse da ju je nazvao usred noći oko sat vremena kasnije: "Pokušavao mi je objasniti da je dvoje ljudi umrlo. Rekao je: 'Mislim da sam učinio dovoljno, ha? Jesam li učinio dovoljno?' Izgleda da je htio da mu kažem da se vrati", kaže ona. "Bio je užasno miran."

Na kraju su njegov osjećaj odgovornosti prema obitelji i strah da će njegov maleni sin - koji je proslavio prvi rođendan dok je on bio na frontu - ostati bez oca prevagnuli nad željom da pomogne Ukrajincima u obrani zemlje. 

No njegove riječi otkrivaju da je i dalje rastrgan. "Srce mi se vraća na front. Još uvijek imam žar (u sebi). Volim ratište. Ali igrao sam se sa srećom. Nisam ozlijeđen. Mislim si: koliko daleko mogu kockati? Ne želim izgubiti ovo što imam ovdje."

"Moj sin me više ne bi prepoznao"

Na svojoj Facebook stranici nazvanoj La Torche et l'Épée - The Torch and Sword (Mač i baklja) tajanstveni Kanađanin je dodatno pojasnio razloge svog povratka. 

"Tijekom proteklih nekoliko mjeseci, dok sam se borio u Ukrajini, moj sin je postupno počeo zaboravljati na mene. Osjetio sam to na videopozivima. Tako sam vidio kako bi bilo da moram umrijeti u bitci. Moj sin me više ne bi prepoznao. Ja bih tada postao priča za ispričati. Ja bih bio taj ‘otac’ koji je jednom otišao u Ukrajinu i nikad se nije vratio", napisao je na materinjem francuskom. 

"Moje slike bi bile prikazane mom sinu. Pokazali bismo mu artefakte iz Afganistana, Kurdistana ili Ukrajine: moju kacigu prekrivenu ogrebotinama, moje blatnjave čizme, moje rupe u uniformi. Kad sam se vratio u Quebec, sin me prepoznao. Njegova majka, moja žena, nije me zaboravila", dodao je. 

Njegov suborac i bivši kanadski vojnik iz Quebeca, također poznat samo po nom de guerreu Shadow (Sjena), i sam je dao intervju za kanadsku televiziju CBC. Rat, odnosno svoje ratno iskustvo u Donbasu, opisao je jednom riječju: "Pakao."

"Svaki dan imate žrtve, svaki dan vam ginu prijatelji, dan za danom, a misija mojih američkih prijatelja, koji su bivši marinci, bila je naprosto vraćanje mrtvih tijela naših prijatelja koji su bili ubijeni u prethodnim bitkama. To je bio život za nas tamo", objasnio je. 

"Wali mi je spasio život jer mi je rekao da ostanem u rovu"

On i Wali djelovali su kao tandem, pri čemu je Shadow služio kao potpora i zaštita Waliju kao snajperistu. Prva misija bila im je u Irpinu kod Kijeva, gdje Shadow kaže da su se našli u "golemoj borbi" u kojoj su Rusi bili na 50 metara od njih i pokušali ih okružiti. 

"Meci su letjeli posvuda", ispričao je i objasnio kako im je kanadski suborac ispalio ručni protuoklopni bacač granata u ruske snage, što im je dalo dovoljno vremena da pobjegnu prije nego se nađu u okruženju.

"U Irpinu je bilo uglavnom urbano ratovanje, ali na istoku je bilo kao u Drugom svjetskom ratu - kiša, blato, polja, rovovi… Bilo je teško jer je čitava ruska tenkovska pukovnija bila s druge strane doline, ali nismo mogli ništa učiniti jer smo imali samo jedan Javelin", ustvrdio je.  

I on je prepričao mučnu scenu iz Donbasa kojoj su on i Wali svjedočili prije neka dva tjedna. Dok je Wali bio skriven na položaju izvan rova, Shadow je bio u rovu. I on je htio izaći na zrak s dvojicom ukrajinskih suboraca, ali Wali ga je upozorio da nije sigurno vani. Shadowa je eksplozija tenkovske granate srušila na tlo, ali nije ga ozlijedila. 

"Dvojica mojih prijatelja umrla su mi pred očima. Wali mi je spasio život jer mi je rekao da ostanem u rovu", posvjedočio je Shadow: "Wali se pitao može li pogoditi (tenk) Javelinom odavde, ali ja sam mu rekao: 'Brate, moramo pobjeći odavde, nemamo što raditi više ovdje.'"

Wali se, međutim, morao vratiti u rov po svoju snajpersku pušku, a tenk je pritom opalio još jednom i zamalo ga pogodio. Shadow je ipak ostao u Ukrajini, ali kaže da neće više ići na front na istoku: "Odradio sam svoje vrijeme tamo. Za sada ću pružati humanitarnu pomoć. Samo ću ostati ovdje u Lavovu i biti od koristi koliko mogu."

Shadow: Svijet je iznevjerio Ukrajince, pustili smo ih da se sami bore

Njegova poruka Zapadu je da nije pošteno pustiti Ukrajince, koji s "potpuni heroji", da se sami brane: "Naoružanje? Da, pomaže, ali na kraju krajeva... Pustili smo Ukrajince da se sami bore protiv Rusije, a to je… Ne mogu, nemam riječi za to. Zato sam morao doći ovdje da im pomognem jer osjećam da je svijet iznevjerio Ukrajince."

Wali je, pak, za La Presse iznio i kritiku organizacije i opremanja brojnih stranih dobrovoljaca (prijavilo ih se više od 20.000, prema nekim procjenama) u ratu kao "prilično razočaravajuću". Strani, mahom zapadni dobrovoljci raspoređeni su u novoosnovanu Međunarodnu legiju za teritorijalnu obranu Ukrajine.

On se , kaže, prvo htio pridružiti zasebnoj jedinici kanadskih dobrovoljaca zvanoj Normanska legija, koju je vodio još jedan bivši vojnik iz Quebeca poznat po ratnom nadimku Grulf. No u jedinici je uskoro došlo do razdora i veliki broj pripadnika ju je napustio, nezadovoljan nedostatkom oružja i zaštitne opreme koju im je zapovjednik obećao.

Grulf za La Presse kaže da su neki od njih zahtijevali ugovor koji bi im dao status ratnog zarobljenika prema Ženevskim konvencijama u slučaju da padnu u ruke ruske vojske, kao što se nažalost dogodilo hrvatskom dobrovoljcu iz Mariupolja i barem dvojici njegovih britanskih suboraca. 

Zarobljenom Hrvatu, podsjetimo, Rusi sada prijete smrtnom kaznom i tvrde da se "Ženevska konvencija o ratnim zarobljenicima ne odnosi na strance koji služe u ukrajinskim postrojbama", iako je on po vlastitim riječima već nekoliko godina regularni pripadnik ukrajinskih marinaca. 

"Rat je suprotno, to je užasno razočaranje"

"Mnogi borci dobrovoljci očekivali su da će to biti jednostavno kao ključ u ruke, ali rat je suprotno, to je užasno razočaranje", kaže pak Wali. On i Shadow prvo su se pridružili jedinici koja se borila kod Kijeva. Ali onda su uslijedile komplikacije s oružjem.

"Morao si poznavati nekoga tko je poznavao nekoga tko ti je rekao da će ti u nekoj staroj brijačnici dati AK-47. Morao si se tako petljati s vojničkom opremom skupljajući komade i streljivo lijevo-desno, s oružjem koje je u više ili manje dobrom stanju", objasnio je.

"Mnogi se isprse kad stižu u Ukrajinu, ali odlaze s repom među nogama", dodao je Wali, ističući da se veliki broj dobrovoljaca vratio kući i prije nego su otišli na frontu.

On sam je, kaže, na kraju ispalio samo dva metka, i to samo "da bi uplašio ljude" te naprosto nikada nije došao u domet neprijateljske paljbe. 

"To je rat strojeva", gdje "iznimno hrabri" ukrajinski vojnici trpe vrlo teške gubitke od granatiranja, ali "propuštaju mnoge prilike" da oslabe neprijatelja jer im nedostaje tehničko vojno znanje, objasnio je glavni problem za ukrajinsku stranu. 

"Da su Ukrajinci imali procedure koje smo mi imali u Afganistanu za komunikaciju s topništvom, mogli smo napraviti pokolj (nad Rusima)", zaključio je.

Unatoč svemu, Wali ne žali zbog toga što je otišao i ne krije želju da se vrati. "Nikad se ne zna kada će strani borci napraviti razliku na terenu. To je poput aparata za gašenje požara: beskoristan je dok ne izbije požar."