PRVA postjugoslavenska superprodukcija koja je okupila kreativne i produkcijske potencijale od Vardara, točnije Ohrida, do Triglava, danas se počinje prikazivati u Hrvatskoj.

Nakon trijumfalne premijere pred Beograđanima, na kojoj je preko tri tisuće posjetitelja Sava Centra nakon završetka filma ovacijama ispratilo ekipu, film je još bolje prošao pred sarajevskom publikom, uvijek oduševljenom sličicama iz bolje jugoslavenske prošlosti. Zetru je napunilo više od sedam tisuća posjetitelja. Zagrebačkoj premijeri u multipleksu Cinestar je prisustvovao predsjednik Mesić i više ministara u Vladi, kao i čitav niz jet-setera.

Film redatelja Rajka Grlića i scenarista Ante Tomića je upravo takav, zvjezdani i pravi veliki jugoslavenski film, kao stvoren za neke nove Pule i Zlatne Arene. Zavrtio se puni krug, jer nakon sušnih devedesetih, kad smo svršavali na bezvezne diplomske radove srpskih apsolvenata režije, samo zato što su donosile dašak ekavice i idiotskih citata te s gnušanjem okretali glave od domaćih preglumljivanih negledljivosti nastalih pod okriljem Sedlara i kompanije, došlo je vrijeme da se vratimo "Balkan Brothers Productionsu".

Neojugoslavenski spektakl sniman na autentičnim lokacijama iznad Ohridskog jezera, od uvodnih scena ne krije da ga je radio praški student, koristi se 35-ica, widescreen western kadrovi i predivna fotografija. Iako glazbu potpisuje Sanja Ilić, po pjesmama u filmu se čini da je prste umiješao Grlićev pobočnik Mirković, jer sve vrvi "sretno dijete" songovima, iako se radnja odvija dobrih šest godina poslije Novog vala.

Džombe, splitski dotur Siniša i beogradski mangup Ljuba glavni su protagonisti priče koja se odvija na pograničnoj karauli u pripizdini na granici SFRJ i Albanije. Lik Ljube kojeg tumači Sergej Trifunović kao da je replika Caneta iz Partibrejkersa; gradski štakor premazan svim mastima, uvijek spreman na šegu, šoru i ševu. Koristi svaku priliku kako bi izludio zapovjednika Pašića, kako bi tobože dobio prijevremeni otpust iz vojske. Ustvari, radi se o podlom kurvinom sinu, koji je najzaslužniji za tragičan kraj filma.

Trifunović, trenutno najjači srpski glumac, "ukrao je show" mladom i zelenom Gojanoviću i prometnuo se u prvu zvijezdu filma. Iako je podjela uloga u filmu, kao i u knjižnom predlošku, išla za tim da je Siniša "tiha voda", koji brege, i štošta drugo, dere, a Ljuba razmetljiv i dominantan, Trifunovićeva superiornost je samo dodatno potcrtala postavljene razlike.

Gorski ambijent savršen za dokolicu, koju soldati nemilice upražnjavaju, biva narušen kada zapovjednik, poručnik Pašić dobije sifilis u kafani gdje oficiri zapijaju plaću. Poručnik, kojeg fantastično glumi Emir Hadžihafizbegović, od vojnika Sirišćevića, diplomiranog medicinara iz Splita zahtijeva da ga izliječi.

Pošto novopečeni doktor procjeni da je za tretman potrebno tri tjedna, poručnik Pašić odluči da će baš na taj rok proglasiti izvanredno stanje, jer su Albanci počeli da se "grupišu". Kako neprijatelj nikad ne spava, počinje ukopavanje i utvrđivanje karaule, čisti se oružje i podiže stupanj borbene gotovosti.

Za to vrijeme, redov Sirišćević, kao čovjek od povjerenja svaki dan odlazi u grad da bi se navečer vratio sa vojnom torbicom punom medikamenata, kojima liječi poručnikovu bolest. Tijekom svojih konspirativnih izleta upozna atraktivnu i maznu poručnikovu suprugu (Verica Nedeska), pred kojom bejbi fejs sa Bačvica pokaže zavodničke draži. Igra koja počne među limunima na bitolskoj tržnici, završi na krevetu otužnog stana u oficirskoj zgradi. Ispod prve bračne slike mladog oficira Safeta i makedonske nevjeste, snimljene su scene raspomamljenog seksa, neviđene na našim ekranima još od odlaska Mire Furlan na Babylon 5.

Na izoliranoj karauli stanje se do kraja zaoštri kada poručnik Pašić, potpuno rastrojen alkoholom i bolešću povede vojnike u boj, a fatalni finale odigrava se pod okriljem noći, kada uspaničeni i preplašeni vojnici umisle da ih napadaju Albanci.

Grlić je napravio veliki fim, u koji je prilično nenapadno ugurao i društveni kontekst, jer pratimo početak međunacionalnih netrepeljivosti u lažno skladnom društvu preko dokumentarnih snimaka posljednjih štafeta i Slobinih zapjenjenih govora. Kao i svaki Veliki fim i ovaj je morao podnijeti i redateljevu veličinu, kad gledamo prekrasne duge panorame ohridskog jezera snimljene u nacionalnom parku Galičica, koje su hvalisave i nepotrebne, primjerenije National Geographicu. Gostovanje velikog Halida Bešlića također je isforsirano i radi se o čistoj dermonstraciji moći.

Najveća vrijednost filma je što odlično pokazuje kako se tragedija neumitno razlijeva iz komedije naprosto zato jer su se sve naoko nebitne pojedinosti poklopile. Likovi su u tome svemu potpuno nemoćni fatalisti, ali i krivci, jer kao što se Juga iz opijenosti bratstvom i jedinstvom stropoštala u krvavu kupku, tako ovdje sve počinje od nevinih i drugarskih šala, preko psovanja "obrezanaca" i ljubavnih oficirskih pogleda upućenih Slobi, a završi u tipičnom balkanskom krešendu.

Zvonko Alač