U UTORAK od 16 do 18 sat i 15 minuta sam bio gost Playboyevih zečica Anite i Veronike. Anitu nisam poznavao. Veroniku jesam. Onako, iz Playboya, jer su mi njene slike ostale u jako lijepom sjećanju. Naime, volim golo žensko tijelo.

Volio sam ga i dok sam kroz pet godina bio franjevački student, a nakon toga, do smrti moga brata, pripadnika IV. Brigade tadašnjeg ZNG-a, i bogoslov riječke nadbiskupije. Volio sam to žensko golo tijelo jer sam u noćima samoći u samostanu i su sjemeništu često u mislima imao bivšu djevojku, Brazilku Marlene, s kojom sam 1985. (tada sam imao 23 godine) imao strastvenu vezu, a koju sam prekinuo upravo kako bih pošao živjet među fratrima.

Marlene sam jako volio, a čini mi se, i ona mene, pa joj je jako teško pala moja odluka da odem u samostan slijediti korake Svetoga Franje Asiškog. Da se razumijemo, franjevački život nisam napustio zbog teško podnošljivog celibata. Bilo bi sada jako dugo objašnjavati što me sve ponukalo da se vratim u civilni život u k svojoj najdražoj profesiji - novinarstvu. A osim toga, ovaj je tekst posvećen Aniti i Veroniki.

Rekao sam im da ne volim predrasude ali moram priznati da sam u njihov, za potrebe ovog showa koji izvode, iznajmljeni stan, ipak ušao s nekim predrasudama. Ono: simpatične blondine sa ne baš previše u glavi jer ih je Bog obdario lijepom guzom, privlačnim grudima i prekrasnim osmjehom (oči uključene). I zato im se moram javno ispričati.

Anita je bila malo umorna od plesa i od odgovaranja na desetke SMS poruka koje je dobivala tako da je Veronika preuzela inicijativu u razgovoru sa mnom. Neću joj (im) zamjeriti nepoznavanje teologije niti Crkve kao takve ili religijske kulture, da budem točniji. Ali im (joj) moram priznati da sam se uz njih jako dobro i ugodno osjećao. Pitanja su možda bila malo z brda z dola, kako ono narod veli, ali je dosta upita bilo itekako suvislo i pametno formulirano.

A ispričati im se moram jer sam ih podcijenio, a cure su, ne samo jako lijepe i šarmantne (s Veronikom bih jako drage volje produljio dugo u noć u razgovoru o tome kako mi je srce bilo slomljeno a sada opet prepuno ljubavi za jednu Njemicu... Anita, nemoj se ljutiti niti biti ljubomorna jer bi tebi govorio kako da se, ipak, čuvaš u Amsterdamu i kako da ta knjiga koju najavljuješ da ćeš tamo pisati bude dokaz da si s pravom poželjela upisati studij Filozofije), nego duhovite, pametne i zanimljive.

Zato, ti puče balkanski, koji samo čekaš da ih vidiš gole ili u akciji kao kad su skoro upropastile Dorina Manzina, znaj da ti Index, Playboy i društvo omogućuju da uđeš u život curama koje predstavljaju more sličnih djevojaka kojima prečesto pristupamo kao grubijani, gledajući u njima samo seks simbole.

Ideja je sjajna: sprdati se malo na račun Big Brothera, kojeg ja od milja zovem Big Drek i učiniti to puno jednostavnije, jeftinije i originalnije nego frajeri s RTL-a koji ne kuže da je ta televizijska forma apsolvirana prije desetak i više godina.

No, ono što bih volio da zapamtite, ako možete, jest to da su Anita i Veronika dvije divne cure koje, kao i desetke tisuća njihovih vršnjakinja, imaju pravo na sreću. Jako mi je žao što je naše druženje trajalo kratko. Tko zna, ostavio sam im vizitku, možda kada ovaj mali cirkus završi, nastavim spiku s nekom od njih (Veronika je čak bila priznala da je bila blizu da mi se javi na oglas kojeg sam bio postavio na Indexu tražeći partnericu).

Imam dojam da od njih imam štošta naučiti. Na primjer, kako postati opušteniji, a to je nešto što s curama mi još uvijek ne ide svaki puta baš od ruke.

Nego, da završim: cure, preslatke ste i predobre. Pametnije i sposobnije više puta neko neke patke koje gledamo godinama na telki. Držim vam palčeve da vam se traganje za srećom ispuni.

I hvala vam, još jednom, što ste me oslobodili jedne od mojih predrasuda. Naime, važno je ići drugim ljudima u susret čuvajući, inače izvornu sposobnost da se iznenadimo (nažalost, tu sposobnost postepeno u ovom surovom svijetu gubimo), da se obogatimo u susretu s drugima, da se radujemo i da se, kao djeca, ne prestanemo veseliti svemu što nam donosi život.

Svako vam dobro i svu sreću u životu. A vama, koji ovo čitate ili pratite Anitine i Veronikine vragolije, ne zaboravite da su to topla ljudska bića i da se trude što bolje i pametnije kročiti kroz život.

Drago Pilsel