Foto: Index, FAH

"ZAŠTO ne odeš kod svojih?", pitao me prije 25 godina voditelj na Radio Braču. Osvojio sam toga dana videokasetu na natjecanju na kojem je trebalo nabrojati sva značenja kratice AC/DC. U to su vrijeme videokasete, čak i piratske, bile primamljive na nagradnim igrama pa je i moj oprez popustio. Oprez koji me je učio da ne trebam glasno izgovarati svoje ime.

"Ovdje mi je ljepše", pravio sam se blesav odgovarajući na voditeljevo pitanje. Pravio sam se da misli na moje talijansko prezime samo da dobijem toliko željenu kasetu Pink Floydovog The Walla. Nije mislio na Mazzocco, mislio je na Vojislav. Bila je 1991. godina. Bio je Split. Bio sam ponižen. Ubrzo nakon toga sam dvaput morao šakama izboriti pravo da nosim ime kakvo nosim. Prvi put je neki mulac iz škole za mnom vikao: „Šešelju!“. Nakon toga neko vrijeme nije ništa vikao. Drugi put su mi u izviđačima, Ranko Ostojić je u to vrijeme koristio izviđačke prostorije da odloži prazne sanduke kalašnjikova, rekli da su mislili da sam otišao u Srbiju. Tučnjava je završila tek kada je jedan od naših starijih prijatelja, rezervni policajac - zamjenik semafora, izvukao pištolj.

Nisam htio promijeniti slova da bih se uklopio u Hrvatsku kakvu su gradili oni koji su brojali kako se tko zove

Bile su devedesete. Bio je Split od kojeg je bojište bilo udaljeno tridesetak kilometara. Bio je Split u kojem nije bilo pametno zvati kako se zovem pa je i majka navijala da promijenim ime. Nisam htio. Nisam htio biti ugrožen zbog nekoliko slova na dokumentima. Nisam htio promijeniti slova da bih se uklopio u Hrvatsku kakvu su gradili oni koji su brojali kako se tko zove. Nisam htio pristati na to da mi Robert Pauletić, tada novinar Slobodnog tjednika koji je objavljivao imena i prezimena navodnih KOS-ovaca, određuje kako ću se zvati i koliko ću se sigurno osjećati. Imao sam dvije ruke i na njihovim krajevima šake i nešto prijatelja, a kada to nije bilo dovoljno imali smo jako brze noge. Bio je Split i bile su devedesete.

„Nitko u Hrvatskoj nije ugrožen. Ako je, neka ode tamo gdje neće biti ugrožen“, izgovorio je Milijan Brkić, de facto drugi čovjek HDZ-a, koji samo nekim čudom još uvijek nije i ministar. Poručio je to Miloradu Pupovcu, čovjeku oko čijih bi se kvaliteta Brkić i ja brzo složili. Iz potpuno različitih razloga.

Nitko u Hrvatskoj nije ugrožen? Nisam siguran. O imenima i porijeklu se u Hrvatskoj opet raspravlja. Onako kako se nije raspravljalo skoro 20 godina. Raspravlja se kako tko zvuči i može li tako kako zvuči biti dio hrvatskog javnog prostora. U mojoj ulici se pojavljuju letci čudnog sadržaja. Gume mojeg automobila traju kraće nego prije. Za to postoje samo dva razloga. Ili je u pitanju moje ime, za koje internetski trolovi nisu sigurni spada li u srpsku ili talijansku iredentu, ili je u pitanju ono što radim i pišem. Ne znam što je gore.

Ovdje je moj jezik

Mjesecima mi bezimeni internetski komentatori poručuju da odem negdje drugdje. U neku zemlju koja bi mi više odgovarala. Po mogućnosti negdje preko Dunava ili preko Drine. Vjeruju da je tamo negdje moja zemlja. A nije. Ovdje je moj jezik, jedini na kojem znam pisati i jedini na kojem mogu izreći svoje i naše danas i sutra. Jedino mjesto do kojeg mi je dovoljno stalo da izložim sebe, imenom i prezimenom.

Prije nekoliko tjedana pitao me zapadnoeuropski diplomat jesam li zabrinut zbog ministra Zlatana Hasanbegovića. Odgovorio sam mu potvrdno, a on mi je dao do znanja da će se njegova vlada angažirati da Hrvatska ne uđe u Malu alijansu s Mađarskom, Poljskom i Slovačkom. Da ne postane, barem ne u vlasti, ksenofobna državica koja ne gleda preko granica. Da će pokušati utjecati da desni radikalizam ne uzme maha. Nešto je o tome, kao da on i o čemu odlučuje, našeg predsjednika vlade pitala i njemačka kancelarka Angela Merkel. Naš ministar vanjskih poslova je kancelarki, umjesto Tihomira Oreškovića, slagao da su „krivi antifašisti jer dižu tenzije, isključivi su i kontroliraju medije“. Ne vjerujem da je Miro Kovač optužio „antifašiste“. Prije će biti da je upotrijebio riječ „ljevičari“. Da je Angeli Merkel, osobi koja ima iskustvo i kolektivne njemačke krivnje i lažno nazvanog „antifašističkog zida“, okrivio „antifašiste“ ona i premijer Orešković bi se vrlo vjerojatno puno dulje zadržali na izložbi „Umjetnost iz holokausta“. Dok i zadnjem iz hrvatskog izaslanstva ne bi postalo jasno ono što je Tihomir Orešković u čas shvatio. Da Europa može prihvatiti malo unutarnje mržnje, ali da granica postoji i da se ta granica ne povlači u 2016. nego u bilo kojoj godini od 1933. do 1945. O tome nema razgovora. Europljani danas imaju, potpuno neopravdano, slobodu da mrze i protjeruju izbjeglice s Levanta, ali počnu li mrziti nekog s kontinenta dobit će po ušima. Baš kao što će uskoro po ušima dobiti Zlatko Hasanbegović, sitni nacist koji bi trebao upravljati hrvatskom kulturom. Barem su mi tako dali do znanja diplomati države koja se više nego ičim diči svojom kulturom.

Ovo je moja zemlja. Moj jezik.

Neću dozvoliti da Hrvatska, barem onaj glasniji vladajući dio, ponovno traži neprijatelja na svojem teritoriju. Niti našeg specifičnog niti nekog sveeuropskog  neprijatelja. Ne, ne brinu se oni da će Hrvati ponovno ubijati kao što su ubijali prije 70 godina. Plaše se da će brisati povijest.

Nažalost taj je proces već započeo. Hrvatska vlast će zastrašivati kao što je zastrašivala prije dvadesetak godina. Mijenjat će povijest, stvarati generaciju punu mržnje, gojiti djecu koja ne vidi preko plota. Jer ne znaju i ne žele drugačije. U njihovoj Hrvatskoj nema mjesta za one koji misle drugačije, niti za one koji imaju čudna imena. Ako ih krase i jedna i druga odlika onda im poručuju da odu negdje drugdje. Negdje gdje će se osjećati ugodnije.

Neki će ih poslušati. Ja neću. Ovo je moja zemlja. Moj jezik. Za mene nema mjesta ni zapadno, ni sjeverno, ni južno, ni istočno od Hrvatske. Sve moje misli omeđene su neobičnim granicama Republike Hrvatske. I još uvijek imam dvije šake. Na tipkovnici.