KOSOVSKI mit, događanje naroda, miting istine, medijsko huškanje, organizirane horde navijača, Hrvatska i Slovenija kao dežurni neprijatelji i jedan cilj - osvajanje vlasti. To nije Miloševićeva, nego Koštuničina Srbija, dvadeset godina kasnije.

Slike iz Beograda koje su ovih dana obišle svijet neodoljivo podsjećaju na prizore iz kasnih 80-ih, ali imaju znatno manje stravičan učinak na države u okruženju. Iza Miloševićeve manipulacije masama skrivala se istinska rušilačka moć, iza Koštuničinog igrokaza ne krije se ništa više od očajničkog pokušaja da iz poraza izvuče makar minimalnu pobjedu. Politički gubitnik, čelnik stranke koja po mnogim relevantnim anketama jedva da prelazi izborni prag, uhvatio se za Kosovo kao zadnju slamku političkog opstanka. Pritom se odlučio poslužiti svim receptima kojima je srbijanski diktator pripremao teren za osvajanje vlasti, a potom i bivših jugoslavenskih republika: homogeniziranjem biračkog tijela na mržnji, strahu, srednjevjekovnim mitovima i izgubljenim bitkama, uz korištenje razularenih navijača da iskale svoj grijeh na onima koji tome desetljećima služe, Sloveniji i Hrvatskoj, sve to uz obilatu pomoć medija i uplašenu šutnju većine građana koji se ne usude usprotiviti toj atmosferi linča.

To je jedino što Vojislav Koštunica može učiniti da se održi na vlasti. Čovjek koji u osam godina koliko je na vlasti kao predsjednik države ili premijer, nije učinio ništa da spriječi neovisnost Kosova, već ga je mirno pustio da se otcijepi, sada želi građane uvjeriti da je upravo on jamac nacionalnog dostojanstva. Jedino radikalizacija Srbije njega ostavlja na političkom životu. Bilo kakvo smirivanje strasti, europeizacija društva, gospodarski i društveni izlazak iz krize predstavljalo bi njegovu smrt. I kad se to trebalo dogoditi već ovog proljeća na izvanrednim izborima, pojavilo se Kosovo. Kao kec na desetku.

Koštunica je na to računao. Sada je on utjelovljenje cara Lazara, možda i Slobodana Miloševića, on se goloruk opire stranoj agresiji na majčicu Srbiju, bez njega sve bi otišlo kvragu, "nitko ne sme da vas bije", njegovi proglasi spašavaju nacionalno dostojanstvo, njegov visoko uperen prst u Ameriku, Hrvatsku i Sloveniju putokaz je za sve koji ga žele slijediti u bolju budućnost. Nitko, međutim, ne vidi kako Voja drugom rukom iza leđa drži figu.

Što on može učiniti na očuvanju Kosova i spašavanju srbijanskog teritorijalnog suvereniteta, kakvim ga on vidi? Ništa. Baš ništa. Ali može učiniti nešto drugo: može potpaliti predizbornu atmosferu u Srbiji do te mjere da zbunjeni građani, iznenada bombardirani medijskom propagandom kosovskog mita, ne vide nikakvu alternativu njegovoj stranci. Koštunica mora nametnuti Kosovo kao predizbornu temu jer ga svaka druga vodi u čistu propast. Politički protivnici na tome mu ne mogu kontrirati: sve opcije slažu se da Srbija polaže puno međunarodno pravo na Kosovo. Pa ako je tako, onda Koštunica u tome mora biti prvi, najglasniji, najžešći i najautentičniji.

Uz sekundiranje radikala Tomislava Nikolića, Vojislav Koštunica učinit će sve da dobije izbore

Njegov demokratski suparnik Boris Tadić u kampanji će također govoriti da Kosovo nema temelja za neovisnost, ali njegova retorika nije dovoljno zapaljiva. Teško je uopće zamisliti kako će on uspjeti skrenuti izborne teme s kosovskog na demokratski kolosijek. Uz sekundiranje radikala Tomislava Nikolića, Vojislav Koštunica učinit će sve da dobije izbore i postoji realna opasnost da u tome uspije.

Po sličnom principu to je pošlo za rukom Georgeu W. Bushu, ali i Ivi Sanaderu. Bush je kampanju za drugi mandat prožeo strahom Amerikanaca od terorizma svih boja, mobilizirao religioznu desnicu protiv umjerenog Johna Kerryja i na užas dobrog dijela svojih građana uvjerljivo osvojio drugi mandat. Sanader je također predizbornu kampanju odveo u smjeru koji mu je najviše odgovarao, premda to nije imalo previše veze sa zdravim razumom.

Od prvog dana kampanje nametnuo je temu lažnih poreza koje bi navodno želio uvesti SDP kad dođe na vlast, plašio hrvatske birače fantomskim komunjarama i ateistima koji će ukinuti vjeronauk, zabraniti glasovanje dijaspore i tko zna što još.

Strah je opet nepogrešivo upalio: HDZ-ovi birači u velikom broju odazvali su se na izbore, birači desnice homogenizirali su se oko stranke koja je bila jedina brana SDP-u, nitko nije spomenuo stotinu stvarnih grijeha Sanaderove Vlade i on je, sasvim očekivano, dobio drugi mandat. Koštunica sada kreće njegovim stopama.
Srbija je u njegovu premijerskom mandatu zapela na putu prema Europi, životni standard nije očekivano porastao, pa je apsolutno nužno da se prave predizborne teme maknu s dnevnog reda. U korist Kosova, naravno. U ljude treba usaditi strah i neizvjesnost, treba ih ponovno zaplašiti neprijateljima, unutarnjim i vanjskim. I tko zna, možda Koštunici u tome pomogne i Ratko Maček.

Bivši Sanaderov spin doktor, a sada vlasnik agencije za politički marketing i krizno komuniciranje, pohvalio se u intervjuu Nacionalu da će njegova tvrtka MPR biti spremna na suradnju s gotovo svim centrističkim strankama na jugoistoku Europe. Na pitanje novinara odnosi li se to i na Vojislava Koštunicu i Demokratsku stranku Srbije, Maček je odgovorio: "Naravno, Vojislav Koštunica je moj prijatelj". Mačekov prijatelj sigurno je i Sanaderov prijatelj, pa nije pretjerano zaključiti da Hrvatska odgađanjem priznanja Kosova i time ide na ruku srbijanskom premijeru. Očito, trojica Janša-Sanader-Koštunica sasvim dobro komunicira i ovu regiju drži pod kontrolom.
Dakle, ovaj miting istine i divljanje huligana beogradskim ulicama, uz otvoreno sponzorstvo policije, treba gledati ne kao početak rušilačkog pohoda kao u Miloševićevo vrijeme, već kao početak predizborne kampanje premijera Koštunice i radikala Nikolića. Kosovo je nepovratno izgubljeno. Sada valja zadržati vlast.