NOVINARI Deutsche Wellea uputili su se iz Njemačke u Hrvatsku nakon što su otvorene granice.

Opisali su kako je to izgledalo, a njihove dojmove prenosimo u cijelosti:

Jedva smo dočekali da Hrvatska ukine obvezu dvotjedne karantene za one koji dolaze iz inozemstva. Krenuli smo automobilom na put iz Bonna za Istru, spremni na višesatna čekanja na tri granice. Evo kako smo prošli.

Još prije nekoliko mjeseci smo planirali drugu polovicu travnja provesti u svojoj vikendici u Ližnjanu u Istri. No onda nam je, kao i mnogima drugima, sve planove pomrsila korona.

Kad je prošlog vikenda objavljeno da Hrvatska ponovno otvara granice, odmah smo počeli planirati put. Dodatno nas je motiviralo i ukidanje obvezne dvotjedne karantene. Jer što bi nam vrijedilo to što smo u Ližnjanu kad ne smijemo iz kuće radi obavljanja poslova zbog kojih smo, među ostalim, i došli?

Ja imam dvojno državljanstvo, hrvatsko i njemačko, pa za mene ionako nije problem ući u vlastitu domovinu. No kako je s mojim suprugom, njemačkim državljaninom? Iz medija doznajemo da dozvola za ulazak u zemlju vrijedi i za članove obitelji. Naravno, kada se kreće na tako dalek put, nekih 1200 kilometara, čovjek želi biti potpuno siguran. Zato smo potvrdu te informacije najprije pokušali dobiti u hrvatskim diplomatskim predstavništvima u Njemačkoj. No to baš nije bilo jednostavno: na telefonske brojeve s interneta ili se nije javljao nitko ili je bilo zauzeto, a na jednom broju se samo mogla čuti poruka da je memorija telefonske sekretarice puna i da nazovemo kasnije. To je bilo u devet ujutro. No istu poruku smo čuli i istog dana oko pet popodne.

Onda smo nazvali njemačko veleposlanstvo u Zagrebu i bez problema dobili potvrdu: da, njemački državljani smiju u Hrvatsku ako su članovi obitelji hrvatskih državljana ili imaju neki valjani razlog, npr. nekretninu u Hrvatskoj.

Zastoj na granici

I tako smo naoružani svim eventualno potrebnim dokumentima, od vjenčanog do vlasničkog lista, u subotu (16.5.) ujutro autom krenuli na put. Na autocestama u Njemačkoj još uvijek, unatoč ublažavanju mjera za suzbijanje pandemije, nema puno prometa. Tamo gdje se inače mora računati s rijekom automobila i kamiona i zastojima zbog građevinskih radova sada se komotno vozi. Promjene su uočavaju i kada se prolazi pored zračne luke u Frankfurtu. Ondje inače redovito iz automobila vidite kako istovremeno slijeće i polijeće po nekoliko zrakoplova, a sada u zraku – ništa. Zračni promet je gotovo potpuno obustavljen. Ova zračna luka je u travnju zabilježila 96,9 posto manje putnika nego u istom razdoblju prošle godine.

Situacija je drugačija i na autocesti A8, na dionici od Münchena do Salzburga. Tu je inače vrlo mnogo prometa, za vrijeme praznika i produljenih vikenda se mora računati sa zastojima i gužvom. No ovoga puta je cesta gotovo prazna. Susrećemo tu i tamo pokoji automobil, kamiona gotovo i nema.

A onda stižemo na našu prvu prepreku: njemačko-austrijsku granicu. Dočekuje nas kolona duga oko jedan kilometar. I zastoj. Zajedno s nama čeka, sudeći po registracijskim oznakama, nekoliko Poljaka, Rumunja, pokoji Nizozemac i Luksemburžanin. Ostali su Nijemci.

Kolona se kreće metar po metar pa stane. Čitamo na internetu da se na granici ispunjava neki formular, ali iz teksta nije jasno odnosi li se to samo na one koji prelaze granicu da bi neko vrijeme proveli u Austriji ili i na nas, koji bez stanke samo putujemo kroz zemlju.

Pretpostavljamo da ispunjavanje formulara traje pa se zato tako dugo čeka. Nakon sat i pol smo napokon na redu. Predajemo osobne iskaznice austrijskom graničnom policajcu. Pita kamo putujemo. Kad je čuo da idemo za Hrvatsku, kaže nam da parkiramo sa strane. Što to sad znači? Čekamo par minuta i onda dolazi policajac s formularom na kojem piše da jamčimo da ćemo kroz Austriju putovati bez zaustavljanja. Potpisujemo i napokon krećemo dalje.

Nismo potencijalni širitelji zaraze

Računamo kad ćemo stići u Ližnjan ako ćemo i na iduće dvije granice gubiti toliko vremena. Ali zato tješe i dalje prazne ceste. Kroz Austriju je još manje prometa nego kroz Njemačku. Stižemo na austrijsko-slovensku granicu. Ispred nas jedan automobil, odmah smo na redu. Policajac (bez zaštitne maske) samo pita kamo putujemo, kaže "sretan put" i maše da prođemo. I autocesta kroz Sloveniju je ugodno prazna.

Pred slovensko-hrvatskom granicom stoji pet-šest automobila. Već se veselimo da ćemo i tu brzo proći. No hrvatska granična policija detaljno kontrolira. Za nekih pola sata dolazimo na red. Pitam slovensku graničnu policajku kakva je situacija od kada je slovenskim državljanima ponovno omogućen dolazak u Hrvatsku. Ona kaže da je sada, u subotu predvečer, već dobro, da imamo sreće jer da su neki na granici čekali i po pet sati.

Hrvatski granični policajac traži vjenčani list. Čita i komentira: "Baš lijepo, vjenčali ste se u Hrvatskoj!" Kažem u šali da je glavni razlog bio to što se u Njemačkoj teško može nabaviti prava janjetina i prasetina. On i njegov kolega se smiju. Daju nam papir s uputama kako se moramo ponašati radi sprečavanja širenja zaraze. Pitaju nas kakvo je stanje u Njemačkoj. Kažemo da je kod nas u Bonnu dobro, da su po zadnjim informacijama na nekih 330.000 stanovnika do sada zabilježena 693 zaražena, od kojih je još samo 30 aktivnih. Šest osoba je umrlo. I napominjemo da se na nas koji dolazimo u Hrvatsku ne treba gledati kao na potencijalne širitelje zaraze. Naime, i mi smo zabrinuti za svoje zdravlje pa ćemo se pridržavati svih mjera, kao što to uostalom činimo i kod kuće. Dapače, kasnije u kupovini u samoposluzi u Medulinu uočavamo da smo mi među vrlo rijetkim kupcima koji nose zaštitne maske. Njihovo nošenje je u Njemačkoj obvezno, a to namjeravamo prakticirati i u Hrvatskoj.

U Ližnjan stižemo nakon nekih 14 sati. Toliko nam je u prosjeku potrebno i inače. Dakle, vrijeme koje smo proveli čekajući na granicama nadoknadili smo slobodnom vožnjom gotovo praznim autocestama.