MAJA SEVER, novinarka i urednica u Informativnom medijskom servisu HRT-a, koju je HND proglasio novinarkom godine, za Index je otkrila kojih joj je pet omiljenih knjiga.

Daniil Harms - Nule i ništice

Iz mladih dana rado se sjećam knjige "Nule i ništice" Daniila Harmsa. Srednja škola, sve samo ne ozbiljan pristup školovanju i prijateljica Ana Gomerčić i ja u parku na glas čitamo Harmsa i umiremo od smijeha. Jedna od dražih bila nam je "Starice padaju". Tu smo rijetko uspjele pročitati do kraja. Ali Harms nam je pokazivao i smjer u tim osjetljivim godinama. Npr - o štetnosti pušenja: "Veliki čovjek ne treba pušiti. Da bismo se oslobodili poroka pušenja dobro je i praktično prijeći na porok hvalisavosti. Ljubav prema piću, jelu i hvalisanju mnogo su manji poroci od pušenja." Velik mudrac taj Harms.

Isaac Bashevis Singer - Neprijatelji, priča o ljubavi

Moja baka Vlasta voljela je Singera. Ona me zarazila. Tada smo svi čitali Roba, ali najdraža njegova knjiga mi je Neprijatelji, ljubavna priča. Jednom sam čitala veliki intervju sa Singerom i novinar ga je uporno pitao o porukama, značenju, smislu njegovih priča, a Singer je inzistirao na tome da on piše zato da ispriča priču, a ne da pošalje važnu poruku. I to je radio tako dobro. Kad sad pomislim na tu knjigu osjetim tupu bol zbog sudbina tih ljudi, Židova koji su iz Holokausta u Ameriku donijeli samo svoju tugu.

Toni Morrison - Solomonova pjesma

Solomonove pjesme autorice Toni Morrison sjećam se po osjećaju uživanja u krasnom romanu. Velika priča. 

Philip Roth - Američka pastorala

Američka pastorala, Philip Roth - inače volim Philopa Rotha, od Portnoyeve boljke, pa recimo Pisac iz sjene - predobro, duhovito, ali Američka pastorala mi je posebno draga jer je to i dalje knjiga o nama. O suvremenom društvu i onome što to društvo uništava. 

Orhan Pamuk - Muzej nevinosti

Pamuka od Zovem se Crvena redovito čitam. Njega kad čitaš kao da ti netko lagano slaže melem na dušu, ali i na mozak koji je izranjavan od agresivnih poruka i prostota kojima je izložen po cijele dana. Onda otvoriš Pamuka pa kao da krene neka umirujuća glazba. Muzej nevinosti - ajme, kakva ljubav. On je Fusun čekao i tražio i ljubio i spomenik uspomena joj izgradio. Ah, divno. Pritom Pamuk ispiše toliko priča o društvu, svakodnevici, ali moram priznati da mi je važniji taj osjećaj ljubavi koji prenese.