ŽUPANIJSKI sud u Zagrebu danas je objavio nepravomoćnu presudu majci koja je u siječnju prošle godine ubila svoju kćer bacivši je u rijeku Savu. Sutkinja je u obrazloženju posebno istaknula težinu zločina, poručivši da je optuženica ubila dijete koje joj je vjerovalo kao majci.

Optuženica nije dovedena na objavu presude, a novinari su na početku upozoreni da ne smiju objaviti podatke o njoj. Sud ju je proglasio krivom i osudio na 15 godina zatvora, uz mjeru obveznog psihijatrijskog liječenja, a i nakon izlaska iz zatvora bit će pod pojačanim nadzorom. Odlukom suda produljen joj je i istražni zatvor.

Priznanje zločina i okolnosti

Obrazlažući presudu, sutkinja je navela da je majka priznala da je ubila kćer. Opisala je kako je automobilom došla do korita Save, ušla u rijeku s djetetom i ispustila ga. Utvrđeno je i da je dijete imalo teškoće u razvoju, iako službenu dijagnozu nije imalo.

Tijekom postupka provjeravalo se i je li optuženica u trenutku zločina bila ubrojiva, odnosno je li razumjela značenje svojih postupaka. Psihijatrijski vještaci zaključili su da je bila smanjeno ubrojiva zbog teške depresivne reakcije povezane s bolešću djeteta i neuspješnim liječenjem, no sutkinja je naglasila da je i dalje razumjela što radi, odnosno da ubija svoje dijete.

Kao ključan trenutak u njezinu psihičkom slomu izdvojen je posjet igraonici u kojoj djevojčica, prema navodima, nije reagirala na majčine pozive. Tijekom postupka svjedočili su suprug, sestra, roditelji i osobe iz igraonice, a analizirane su i snimke nadzornih kamera.

Psihičko stanje i put do tragedije

Sud je utvrdio da je optuženica imala rizičnu trudnoću te da je, kada je dijete imalo 18 mjeseci, primijetila zaostajanje u razvoju. Dala je otkaz i posvetila se brizi za kćer, vodila je na različite programe i pokušavala joj pomoći, no prema zaključku suda stanje se s vremenom pogoršavalo, a ona se sve više zatvarala u sebe. Postala je anksiozna, izrazito negativna, uvjerena da nije dobra majka, zapustila je sebe, ali je istovremeno stalno tražila savjete. Iako su joj liječnici ranije sugerirali da treba psihijatrijsku pomoć, nije ništa poduzela, a stanje je završilo i suicidalnošću.

Obitelj je pokušavala doprijeti do nje, a čak joj je bio dogovoren i pregled kod psihijatra za dan nakon ubojstva. Nekoliko dana ranije sestri je rekla da uzme njezina sina k sebi jer ona više ne može skrbiti o njemu. Na dan zločina bila je u Centru za socijalnu skrb tražeći pomoć i raspitujući se ima li dijete autizam. Nakon toga je otišla u igraonicu, gdje je boravila do 15 sati. Djelatnice su je opisale kao malodušnu, a snimke su pokazale da dijete stalno prati u stopu. U 15.14 otišla je do Save i tamo ispustila dijete, a potom je u 16.11 nazvala policiju i rekla da je ubila dijete.

Presuda i obrazloženje kazne

Sud je kao otegotne okolnosti naveo činjenicu da je ubila dijete s posebnim potrebama, kao i "strašnu prisebnost" nakon zločina, uključujući i poziv policiji. U obzir je uzeto i to da je time svom sinu oduzela normalno odrastanje uz majku i sestru.

Olakotnim okolnostima ocijenjeni su priznanje i ranija neosuđivanost, ali i, kako je navedeno, "nevjerojatna bol" s kojom će optuženica morati živjeti zbog onoga što je učinila vlastitom djetetu. Iako je bila bitno smanjeno ubrojiva, to nije dovelo do dodatnog ublažavanja kazne. Zakonom je predviđena kazna od 10 do 40 godina zatvora, a sud je zaključio da je 15 godina primjerena kazna.

Mjeru obveznog psihijatrijskog liječenja sud joj je izrekao kako ne bi ponovno zapala u duševne smetnje i ponovila kazneno djelo.

Društveni kontekst tragedije

Na kraju obrazloženja sutkinja se osvrnula i na širi društveni kontekst tragedije. Rekla je da je slučaj snažno potresao zajednicu i otvorio pitanje je li netko od onih koji su bili u kontaktu s majkom mogao učiniti više. Poručila je i da su mnogi roditelji djece s teškoćama u razvoju u današnjem društvu usamljeni te da ova tragedija mora biti obveza sustavu da učini sve kako bi pomoć bila dostupna svima, kako se ovako nešto ne bi ponovilo.

"I na posljetku, ova tragedija duboko je potresla našu i širu društvenu zajednicu. Brojna pitanja ostaju bez odgovora... Jesu li svi koji su bili u kontaktu s optuženom poduzeli sve što su mogli i jesu li znakovi teškog psihičkog stanja u kojem se neposredno pred učin kaznenog djela nalazila te opasnosti istog za nju, ali i njezino dijete mogli i trebali biti prepoznati?

Jesmo li ovu tragediju mogli spriječiti? Roditeljstvo djeteta s poteškoćama u razvoju, a posebno mentalnim bolestima izazovno je, puno emocionalnog angažmana isprepletenog ljubavlju, željom za dobrobiti i ozdravljenjem, ali i brigom, strahom i strepnjom za djetetovu budućnost.

U danas ubrzanom ritmu života, općeg pomanjkanja vremena, ali i empatije te stvarne podrške i brige za drugoga, mnogi su roditelji djece s problemima u razvoju i bolestima usamljeni, bez stvarne pomoći i podrške zajednice i sustava, sami se nose sa strahovima i izazovima takvog roditeljstva.

Ova tragedija nije samo tragedija jedne obitelji, nego i društva u kojem živimo. Ona ukazuje, ali i obvezuje na nužnost osiguravanja sveobuhvatnog, stručnog, koordiniranog i svima dostupnog sustava pomoći i podrške djeci, ali i roditeljima djece s poteškoćama u razvoju koji će spriječiti da se ovakva tragedija ikad više dogodi", stoji u obrazloženju sutkinje.