ARGENTINA je u dubokoj krizi, po tko zna koji put u novijoj povijesti. Zapravo trenutna kriza traje od 2018., otkad je nacionalna valuta počela propadati. Ali stanovnici Argentine su, nažalost, naviknuti živjeti u stanju permanentne ekonomske krize, visoke inflacije, bezvrijedne valute, visokih poreza i javnog duga koji se ne može otplatiti.

Propast Argentine je jedna velika poučna priča proučavanjem koje se može puno naučiti o tome kako ne treba voditi ekonomiju jedne države ili kako od jedne od najbogatijih država na svijetu napraviti državu u permanentnoj krizi.

Libertarijanac, anarho-kapitalist, protiv legalizacije abortusa

Ta permanentna kriza se održava ciklusom destruktivnih ekonomskih politika, koje možda imaju dobre namjere, ali katastrofalne rezultate. Taj ciklus želi prekinuti Javier Milei, jedan od kandidata na predsjedničkim izborima i samoprozvani "libertarijanac".

Neki mediji ga nazivaju populistom, ekstremnim desničarom te mješavinom Trumpa i talijanskog komičara/političara Beppea Grilla. Neki od njegovih prijedloga su dolarizacija gospodarstva, ukidanje valutnih kontrola, zatvaranje središnje banke i oštro smanjenje državne potrošnje. Također se zalaže za blažu kontrolu oružja i stroža pravila o pobačaju.

Milei sebe opisuje na poprilično drugačiji način od onoga kakvim ga prikazuju mediji u SAD-u i Europi. Minarhist (za minimalnu ulogu države), libertarijanac, anarho-kapitalist, pobornik Austrijske škole u ekonomiji, zakleti neprijatelj središnje banke.

Ali protivi se legalizaciji abortusa, odbija seksualno obrazovanje u školama, skeptik je po pitanju cjepiva za covid-19, zalaže se za slobodno nošenje oružja i negira klimatske promjene. Kada su ga prozvali zbog tih stavova, jednostavno je odbio insinuaciju da je ekstremni desničar i odgovorio: "Ja sam liberal i libertarijanac, ove pozicije su stvari ljevice, jer za ljevicu, sve što nije na njihovoj strani je na desnici."

Politički autsajder bi mogao postati predsjednik Argentine

Majka mu je bila kućanica, a otac vozač autobusa, ekonomijom se odlučio baviti u doba hiperinflacije koja je harala Argentinom 1989. Eksplozivnom osobnošću, oštrom retorikom i šokirajućim performansima se uspio nametnuti u predsjedničkoj kampanji.

Zapravo je u nedavno održanim izborima, na kojima su se birali kandidati za predsjedničke izbore i članovi senata, sa svojom Libertarijanskom strankom osvojio najviše glasova, čak 30 posto. Praktički je favorit za osvojiti sljedeće predsjedničke izbore, koji će se održati ovu nedjelju.

"U smislu političke logike, ja sam pogreška, jer ono što sam došao učiniti je zapravo iskorijeniti privilegije političara", rekao je Milei u intervjuu Reutersu prošle godine. S obzirom na to da u najnovijim anketama vodi, a izbori su uskoro, vjerojatno će imati priliku to ispuniti.

Retorika mu je toliko jaka da je samo pobjedom na općim izborima, gdje je izabran za kandidata na predsjedničkim izborima, doveo do pada vrijednosti nacionalne valute, argentinskog pesoa. Središnja banka je zbog toga morala povećati kamate.

Proziva konkurente da su "politička kasta", "komunisti", "paraziti" i "pijavice", a svoje političke skupove predvodi motornom pilom, simbolizirajući svoju namjeru da "otpili" državnu potrošnju. Zapravo se s ekonomske strane zalaže za potpuni zaokret u ekonomskim politikama koje Argentina provodi stotinjak godina i koje su je dovele do trenutnog stanja.

Argentina je nekada bila jedna od najrazvijenijih država na svijetu

Argentina je prije malo više od sto godina spadala među visokorazvijene države svijeta, a danas spada u države srednje visokog dohotka, baš oko svjetskog prosjeka. Početkom 20. stoljeća su realne plaće u Argentini bile usporedive s plaćama u Francuskoj, Njemačkoj, Kanadi i Ujedinjenom Kraljevstvu.

Čak je i utjecaj Velike Depresije, najveće krize u povijesti koja je desetkovala ekonomiju SAD-a i Europe, bio relativno blag. 30-ih godina 20. stoljeća slijedi niz državnih udara i izbornih prevara. 1935. je uspostavljena i središnja banka Argentine.

1946. na vlast dolazi Juan Peron i intenzivira se uvođenje socijalističkih ekonomskih politika. Već 30-ih je bilo naznaka ekonomskog zaokretanja Argentine "ulijevo", s politikama zamjene uvoznih proizvoda (uvođenje trgovačkih barijera za uvozne proizvode), ali Peron je označio prekretnicu.

Zapravo je peronizam neformalna ekonomsko-politička ideologija Argentine, a smatra se tzv. "trećim putem" koji odbacuje i kapitalizam i komunizam. Velika većina predsjednika Argentine nakon Perona bili su tzv. peronisti, sljedbenici ideja Juana Perona.

Katastrofalne ekonomske politike koje se ciklično ponavljaju od sredine 20. stoljeća su uništile Argentinu

Valutne kontrole, kontrola cijena, nacionalizacija kompanija, visoka državna potrošnja, visoki porezi, redistribucija bogatstva i obilne državne subvencije predstavljaju kontinuitet u ekonomskim politikama Argentine upravo od dolaska Perona na vlast.

Od 1946. do 1948. je nacionalizirao željeznicu, a trgovinskim barijerama na uvoznu robu efektivno zatvorio Argentinu od međunarodnih tržišta. Standard je u početku ipak rastao, iako sporije od kontinentalnog i svjetskog prosjeka.

50-ih je ekonomija usporavala, a 1955. je izvršen državni udar kojim je svrgnut Peron. Nova vlast je provodila uglavnom iste politike kao i prethodna, ali i novi predsjednik je svrgnut državnim udarom. Ukupno je u 20. stoljeću Argentina imala šest državnih udara.

Situacija ipak nije bila toliko katastrofalna pa je ranih 60-ih Argentina još uvijek imala veći BDP po stanovniku od zemalja kao što su Austrija, Japan, Grčka, Irska, Portugal i Španjolska. 70-e i 80-e su obilježili serija devalvacija valute i visoka inflacija. U nekim periodima se i pokušalo kontrolirati državne troškove i smanjivati novčanu masu, ali su takve mjere bile ograničene i kratkotrajne. Sredinom 80-ih počinje i komplicirani odnos između MMF-a i Argentine.

Tri bankrota Argentine u prvih dvadeset godina 21. stoljeća

Ranih 90-ih je provođena tzv. "šok-terapija", a nakon perioda iznimno visoke inflacije (i do nekoliko tisuća posto godišnje) i propasti niza javnih kompanija. Većinu državnih kompanija se privatiziralo, što je poboljšalo produktivnost i moderniziralo brojne sektore. S druge strane je rasla nezaposlenost. Uglavnom je desetljeće bilo ekonomski stabilno za Argentinu, s iznimkom 1994. i 1999.

Obrazac je još od sredine 20. stoljeća isti. Argentina uvede loše ekonomske politike, nakon nekog vremena te politike unište gospodarstvo i dovedu do ozbiljne socijalne i političke krize. Zatim se zamoli MMF da posudi novac da bi se stabilizirala situacija, MMF posudi novac uz uvjet nekoliko strukturnih reformi, država se oporavi, ali se brzo vrati starim navikama, zatim bankrotira.

Isto se nastavilo i u 21. stoljeću, a do sada je Argentina već tri puta bankrotirala; 2001., 2014. i 2020. Ukupno je od početka krize 1998. do kraja 2002. BDP smanjen za petinu, nezaposlenost je narasla na 22.4 posto, postotak stanovništva koje živi ispod nacionalnog praga siromaštva popeo se na 57.5 posto.

2005. su zatvorena gotovo sva dugovanja prem MMF-u, čemu su pomogli veliki fiskalni priljevi u argentinskoj blagajni od izvoza poljoprivrednih proizvoda. Argentina je imala priliku za novi početak, ali je došla svjetska kriza 2008.

Argentina je kao odgovor na svjetsku krizu izabrala nacionalizirati sredstva s privatnih mirovinskih fondova - renacionalizirane su velike kompanije u industrijama telekomunikacija, poštanskih usluga, vodoopskrbi, robni i putnički željeznički prijevoz te najveća naftna kompanija u zemlji - te povećati izvozne i uvozne tarife, subvencije i socijalne programe.

Milei predstavlja očajničku nadu stanovništva države koje živi u permanentnoj krizi

Sve upućuje na mogućnost novog bankrota. Vrijednost nacionalne valute je počela padati 2018., a 2019. je država počela kontrolirati novčane transakcije da bi se suzbio oštri pad vrijednosti. Povećane su tarife za uvoz određenih poljoprivrednih proizvoda, uvedene cjenovne kontrole da bi se suzbila inflacija. Krajem 2020. uveden je novi porez na bogate da bi se platili zdravstveni troškovi pandemije.

U ožujku 2022. je odobren novi zajam MMF-a u iznosu od 44 milijarde dolara, a zbog mjera koje MMF zahtijeva u zamjenu za novac su krajem te godine diljem Argentine izbili prosvjedi. Direktan povod je bio rast troškova života usred visoke inflacije, koja se tada kretala oko 70 posto na godišnjoj razini, a sada je iznad 120 posto.

Traumatična ekonomska povijest Argentine od sredine prošlog stoljeća i konstantni pokušaji da se zemlja izvuče iz krize, nakon čega se opet nastavlja sa starim politikama, pregovori s MMF-om i traume oko javnih dugova, rasta cijena i općenite ekonomske nesigurnosti doveli su do kritične mase nezadovoljstva koja bi na vlast mogla dovesti nekoga tko je dao obećanja o naglom prekidu s praksama koje su dovele do višedesetljetnog propadanja Argentine.

Javier Milei ima kontroverzne stavove za današnje "normalne" uvjete, ali Argentina generacijama već ne živi "normalno". Većini je dosta istih starih politika, dosadnih rasprava, cikličnih problema i ponavljanja grešaka iz prošlosti, a spas od tog začaranog kruga postepenog propadanja vide u Mileiju.